Usred afere Todorić(i), osobno su me impresionirale dvije patetične epizode iz cijeloga toga slučaja; Prvu je autorizirao Ivica Todorić kada je već svima bilo jasno kako neće još dugo stolovati u svome tornju, a glasi: „Četrdeset godina sebe dao sam u izgradnju Hrvatske i regije i danas kao ponosan čovjek svojim potpisom svoju imovinu predajem hrvatskoj državi.“ Drugu, pak, epizodu novine, koje su jedva dočekale prigodu da se „krvi napiju“ svom nekad najvećem oglašivaču, pripisuju anonimnom, ali dinastiji Todorić vrlo bliskom izvoru.
„U užasnom sam stanju. Mogao bih ostati bez svega, kuće posla, završiti kao podstanar. Nitko me ne razumije, ni država ni bankari, ni dobavljači. Svi su protiv mene“, povjerio se Gazda tome, kao što vidimo, vrlo indiskretnom prijatelju. Je li moguće da Todorić doista vjeruje kako može bilo koga impresionirati ispovijedajući kako je sve ovo radio za Hrvatsku i Hrvatskoj ostavio, te da može bilo koga ganuti svojim strahom kako će, ostavljen od svih, završiti na ulici.
Raste trava zelena
Naime, slika koja bi razgalila osiromašene Hrvate, ponajprije 330 tisuća blokiranih, bila bi ona, novinska ili, svejedno, elektronska, na kojoj se vidi kako Todorići lete iz Kulmerova dvorca. A nema, dakako, nikoga iz Živog zida da ih - od policije - brani. Slike su to kojih se Hrvatska nagledala posljednjih godina, a iz udruge Blokirani svjedoče kako su „obični“ Hrvati bez stana ostajali i zbog duga od 1400 kuna. Jasno, Todorić(i) to, te potresne slike ljudi koji su preko noći ostajali bez svega nisu mogli vidjeti iz helikoptera ili s tornja. O dvorcu da i ne govorimo. Nije, doduše, izgladnjelim Hrvatima, taj bivši cvječar poručio da jedu kolače, kad (već) nemaju kruha, ali je zato svoje uposlenike, kažu očevici, znao gađati jabukama. Ma, daj, što daš... Iako jabuka na prazan stomak...
No, uz već rečene patetične sekvence iz života ovovremenih Glembajevih, dobro ide i jedna pa gotovo urnebesna; Konzumovim je trgovkinjama upomoć pritekla barunica Castelli, koja se i sama, nakon doista upornog traženja adekvatnoga bračnoga druga međ‘ Hrvatima, ipak nije odlučila za domaćeg, našega Ignjtana, nego je bračnu sreću našla na bliskom istoku. I to (tek) iz drugog pokušaja. Prvi odabranik i srbijanski kralj bakra, Milan Popović nikada nije našu djevojku sa sela odveo pred oltar. Ipak, bio je dobra Severinina investicija; Iz ove je hrvatsko-srpske vrlo tijesne suradnje ostao mali Aleksandar. Aca, takoreći.
Poštenom ženom je, međutim, glavnu glumicu jednog od najgledanijih hrvatskih pornića svih vremena, napravio – srbijanski golman. Mada, moram proznati kako sam nekako uvijek vjerovao kako pjevačica dobrog starog hrvatskoga hita Trava zelena preferira centarfore. Golmani, naime, stalno padaju, a i ta vrađija lopta ih svukud pogađa.
Inteligenta rješenja iz Finske
Bilo kako bilo, gotovo je cinično, ili kako sam već skromno primijetio, urebesno da akciju Kupujmo domaće, okružena napaćenim radnicama u Konzumovim dresovima, predvodi žena koja je i muža nabavila u inozemstvu. A prije toga i oca maloga Ace. Nemojte me krivo shvatiti, ali vrijeđa me to i kao Hrvata. Ovaj slučaj, naime, govori kakvi smo mi Hrvati, zapravo. Ili, makar kakve su – Hrvatice!
Vratimo se, ipak, trenutno najnapaćenijem Hrvatu, Todoriću zna se. Vrlo je intrigantno pitanje je li taj regionalni tajkun No. 1 uopće svjestan što se oko njega i, još više, s njim zbiva?! Odgovor ćemo potražiti u Finskoj. Usprkos tomu što bismo ga, s obzirom na aktualne okolnosti, morali tražiti u – Kaknju. Znanstvenici sveučilišta Aalto u Helsinkiju proveli su istraživanje na temu „Poduzetnička i roditeljska ljubav – jesu li iste?“
Temelj za ovo, Hrvatskoj (a i šire!) prijeko potrebito istraživanje, bila je već otprije utvrđena činjenica da kad ocu pokažete sliku njegova djeteta, dolazi do smanjenja aktivnosti u djelovima mozga koji omogućuje objektivno rasuđivanje. Ukratko, riječ je o tzv. slijepoj ljubavi. Finsko je istraživanje pokazalo kako poduzetnici jednako reagiraju kada bi im se pokazao logo njihove tvrtke, iz čega je izvučen zaključak da vlasnici nisu u stanju objektivno rasuđivati kada je riječ o njihovim tvrtkama. Ova je „slijepa ljubav“, tvrde Finci, veća od one prema djeci! Usto, što je poduzetnik samouvjereniji, to je manja aktivnost u djelovima njegova mozga koji su zaduženi za logično razmišljanje, a to dovodi do precjenjivanja vjerojatnosti uspjeha njegove kompanije.
Glembajevi su ubojice i varalice
Todorić, koji je prije dvije godine pozivao cijelu regiju da mu se jave svi koji imaju problema s finansiranjem kako bi im našao investitore, školski je primjer blokade dijelova sive mase. E, da su ga Finci znali, istraživanje bi kraće trajalo.
Pitanje je za kraj: hoćemo li ikada vidjeti gore, kao želju, navješćenu sliku kako Todorići s kuferima napuštaju Kulmerov dvorac, čiji je, gle koincidencije, posljednji vlasnik bio slikar a zakoniti nasljednici tvrde kako im je nasljedstvo oteo Grad Zagreb, tj. vječiti gradonačelnik Milan Bandić?
Teško, usprkos čak i tomu što se, evo, i hrvatska predsjednica zgražava nad faktom da su ovi lijepi naši Glembajevi iz tog podsljemenskog zdanja s indignacijom gledali svoje radnike bez plaća i nenamirene dobavljače. Bogati se, k vragu, k‘o u pjesmi, uvijek nekako za sebe pobrinu. A, jesu li Todorići, što bi kazala Krležina stara i objektivna Barboczyeva, varalice i ubojice, pokazat će dani pred nama. Ili, ‘ajde da se (nerado) sjetim drugog hrvatskog predsjednika, čiji su, također, podsljemenski dvori prilično sporni: Neka radi pravna država.
Dnevnik.ba