U razdoblju od okončanja rata u BiH pa do otprilike godine 2014., Amerikancima uglavnom nije padalo na pamet govoriti o novome „Hladnom ratu“ u Bosni i Hercegovini. Takva retorika, sa primjerima koje sam spomenuo u prvome dijelu ovog ogleda, novijeg je datuma. Već to bi nas trebalo ponukati da budemo oprezni u ophođenju s ovom metaforom, ili povijesnom analogijom. U razdoblju dok su američkoj vanjskoj politici vrata za intervenciju u BiH bila uglavnom potpuno otvorena, posebno kroz posve samovoljno i diktatorsko djelovanje visokih predstavnika, nikakvo vanjsko uplitanje Ruske Federacije nije spominjano; no, danas, kada postaje sve jasnije da u BiH nikakva država nije stvorena, te da lokalni akteri tijekom prošle 22 godine nisu formirali konsenzus o budućem, prihvatljivom obliku zajedničke političke zajednice, Ruska Federacija postaje jednom vrstom ‘žrtvenog jarca‘ kojemu se krivnja nastoji neopravdano pripisati zbog uglavnom američkog i europskog neuspjeha u BiH. U tome smislu, možda je retorika novoga Hladnog rata u BiH puka promidžbena opsjena, šarena laža koja služi tome da se moralna odgovorost skine sa glavnih krivaca i prikrije retroaktivnom reinterpretacijom post-Daytonske povijesti BiH?
Dakle, pođimo od prvoga pitanja: ima li ikakve povijesne istine u novom aspektu američkog diskursa o BiH, u priči o novome Hladnom ratu u BiH?
Nesumnjivo je da odnosi u BiH, tijekom posljednjih najmanje 27 godina, više pokazuju karakter ratnoga stanja nego mira, i u tome smislu ja dijelim stav onih analitičara koji, glede BiH, naglašavaju konflikt, nemir, razdor, neslaganje, i sl., kao ključne pojmove oko kojih se vrti sudbina suvremene BiH. No, je li riječ o ‘Hladnome ratu‘, barem u tom smislu da ključni igrači unutar BiH stoje pod izravnom kontrolom glavnih hladno-ratovskih aktera, središta dvije moćne sile sa velikim međunarodnim utjecajem?
Prije nego što navedem one faktore koji nas prisiljavaju da na to pitanje odgovorimo negacijom, potrebno je naglasiti jednu ključnu stvar. Krute povijesne analogije nisu dobar vodič za razumjevanje međunarodnih odnosa. Naime, povijest se skoro nikada doslovno ne ponavlja. U tome smislu, usprkos povremenim zabludama američkog vanjsko-političkog diskursa, postojao je samo jedan Adolf Hitler, a ne desetak njih (između ostalih, i Sadam Hussein i Slobodan Milošević), kako bi trebalo slijediti iz američkih opisa pojedinih diplomatskih i političkih aktera koji su se našli na udaru američke hladno-ratovske, i post-hladnoratovske, politike. Zbog nekog uvrnutog sujevjerja, tijekom 2014. i neposredno poslije, u Americi se također pojavilo mnogo članaka na temu izbijanja neke obnovljene verzije ‘Prvoga svjetskog rata.‘ Naravno da je jedini motiv bio u stogodišnjici, činjenici okrugloga broja, zapravo u slučajnoj paraleli generiranoj kalendarskom konvencijom; današnji međunarodni odnosi, posebice u europskome kontekstu, nemaju skoro nikakve veze sa odnosima u kolovozu 1914. No, u SAD svaka ‘doomsday priča‘, priča o danu apokaliptične, totalne propasti ljudskoga roda, dobro se prodaje; pa smisao obnove priče o izbijanju novoga ‘Prvog svjetskog rata‘ treba tražiti prije u financijskim motivima nego u ispravnoj, empirijski utemeljenoj historiografskoj analizi.
Ista stvar vrijedi za obnovu priče o ‘Novome hladnom ratu‘ (ne samo u BiH, nego i, primjerice, u Hrvatskoj, Ukrajini, Baltiku, i Poljskoj).
No, pored ovog aspekta inherentne mentalne, ili spoznajne, kratkovidosti ‘povijesnih analogija‘, postoji barem još nekoliko aspekata odnosa u BiH koji nam onemogućuju poimanje BiH kao scene novoga Hladnog rata. Prvo, u BiH ne postoji jasna dualna situacija, odnosno dualna kontrola. Najviše problema, u tome smislu, američkim novim ‘ratnicima Hladnoga rata‘ pravi hrvatska politika u BiH, u onome smislu u kojem možemo govoriti o jednoj, racionalnoj jezgri te politike. Naime, očevidno je da hrvatski predstavnici nisu za održanje postojeće strukture u BiH, posebice u Federaciji kao nominalno hrvatsko-bošnjačkome, ali institucionalno u najvećoj mjeri bošnjačkome, entitetu. U tome smislu, Federaciju je nemoguće shvatiti kao nešto na temelju čega bi se mogla povući ‘crta podjele‘ u odnosu na srpski entitet, crta koja bi mogla imati neku vrstu simboličkog, novo-hladnoratovskog karaktera.
Drugo, pokret prema osamostaljivanju Republike Srpske, i konačnome urušavanju Daytonske strukture, još se nije posve približio ‘točci paljenja.‘ No, zanimljivo je da sve spomenute priče o novome Hladnom ratu jak akcent stavljaju upravo na secesiju RS. Zanimljivo je da sve također tumače zaplet oko 9. siječnja (Dana Republike Srpske) kao neposredni uvod u secesiju. Međutim, to je, naravno, čista izmišljotina, pod postojećim uvjetima. Zvanična politika Milorada Dodika još je uvijek dovoljno višeznačna da ju ne možemo okarakterizirati kao početak otvorene secesije od BiH. No, zamislimo da secesija počne već sutra. Kako bismo o njoj morali razmišljati, ako bismo, kao novi američki planeri nove hladno-ratovske politike, o njoj razmišljali kao o posljedici ruskoga utjecaja, ili učinku ruskoga savezništva sa bosansko-hercegovačkim Srbima?
O secesiji bismo, u tome slučaju, razmišljali vjerojatno kao nečemu što se naprosto događa, što predstavlja neprovociranu agresiju, neovisnu o povijesti dosadašnje implementacije Daytona. No, u tome slučaju, bili bismo kilometrima daleko od istine. Jer, ne samo da se sadašnji odnosi u BiH ne mogu razumjeti bez prošlosti, odnosno razdoblja posljednjih dvadesetak godina; oni se također ne mogu razumjeti bez moralno-političkih kategorija u svijetlu kojih je promatranje svih strana i aktera jedino razumljivo: dakle, je li djelovanje visokih predstavnika bilo moralno branjivo, ili ne? Je li njihovo djelovanje uskladivo sa prethodnim konsenzusom uobličenim u izvornome tekstu Daytonskog Ustava? Je li, primjerice, formiranje ‘Vlade Platforme‘ državnim udarom 2011. predstavljalo mirotvoran, ili ratoboran, čin? Itd. Sva ta pitanja nužan su dio našeg razmišljanja o Daytonskoj BiH. A novo-hladno-ratovska paradigma, ili analogija, onemogućuje nam postavljanje upravo takvih, i sličnih, pitanja. I ako cilj uvođenja ovakve, novo-hladno-ratovske analogije jest u tome da se ljude zaglupi, ili da se neka pitanja potisnu, onda, naravno, možemo ju razumjeti. No, u povijesnome smislu, riječ je o empirijski nevaljanoj, posve neutemeljenoj hipotezi.
Prethodni pak argument vodi me ključnome prigovoru hladno-ratovskoj analogiji. Ta analogija od nas traži da lokalne aktere pojmimo kao ‘domino kocke‘ (ovdje svjesno koristim jednu hladno-ratovsku figuru poznatu iz vremena odluke Amerikanaca da interveniraju u Vietnamu zbog, između ostaloga, pretpostavke da će čak i cijela Europa postati ‘komunistička‘ ukoliko komunisti uspiju u Vietnamu.) Naime, glavni problem, i onda i danas, nije bio u ideji da će ‘neprijatelj‘ prihvatiti određenu ideologiju, ili zauzeti određeni stav prema nama; glavni problem hladno-ratovskog razmišljanja jest u tome da će, ukoliko se Amerika uspješno ne suprotstavi ‘sovjetskome utjecaju,‘ i ‘naši‘ (prijatelji) (a na koncu i ‘mi‘ sami, ili ‘naš narod‘) postati inficirani neprijateljskim stilom razmišljanja, ili ideologijom; i dodatno, da se procesi (širenja neke ideologije ili promjene moralno-političkih ideja) događaju automatski, kao ‘zaraza virusom.‘ (U zbilji, nije postojao nikakav automatizam. Koncem 1950-ih, kada se u Americi odlučivalo o intervenciji u Vietnamu, odnosno o nastavku francuske intervencije uz promjenu glavnog zapadnog aktera ‘kolonijalne kontrole,‘ Amerika nema pojma o tome da niti Kina ne upravlja Ho-Chi-Minhom/Sjevernim Vietnamom niti Sovjetski Savez upravlja Kinom; zapravo, odnosi između dotičnih, ‘komunističkih‘ aktera, u to su vrijeme bili neprijateljski.)
Dakle, ključni problem obnove hladno-ratovske retorike, u Daytonskoj BiH danas, ili u novije vrijeme, sastoji se u tome što, konkretno, predstavnike RS slika kao moralno neodgovorne, nemisleće, ‘slijepe‘ aktere, marionete kojima upravlja neka izvanjska sila. Isto važi i za one koje dotična retorika slika kao američke prijatelje ili saveznike u kontekstu ‘Novoga hladnog rata.‘ To znači da, za primjerice eventualnu secesiju RS, ne bi bile odgovorne same srpske percepcije (događaja u BiH), nego samo i isključivo ‘zli ruski demon‘ koji nezaustavljivo širi smrtonosne viruse ‘novoga pravoslavlja‘ (kao, zamislimo, zamjenske ideologije za ‘komunizam‘). Suprotno ovakvoj pretpostavci, sve naše političke pretpostavke, koje se baziraju na pretpostavci minimalne racionalnosti političkih aktera, podrazumjevaju da ‘srpski akteri u RS‘ jesu relevantni, da su njihove percepcije (i interesi) relevantni, da ih se može procijeniti racionalnim mjerilima, te da se na te i percepcije i interese može racionalno djelovati, primjerice kroz pregovore (opet, nisam posve siguran da to u potpunosti vrijedi za bilo kojeg kolektivnog aktera u BiH; iako, vrijedi u dovoljnoj mjeri da nas oslobodi iluzije o novome ‘Hladnom ratu‘ u BiH).
Postavimo si sada pitanje korisnosti razmišljanja o Bosni i Hercegovini u kategorijama novog Hladnog rata? Dakle, iako je riječ o iluziji, u historiografskom i empirijskom smislu, da li bi se moglo pokazati da je, barem za nekoga, riječ o korisnoj iluziji? Primarno, u kojoj bi mjeri nova retorika, ili diskurs, novog Hladnog rata mogla biti korisna za lokalne, domaće aktere, ali i za ključne globalne igrače u ovome slučaju?
Kao i u vrijeme stvarnoga Hladnoga rata, ključno je pitanje ovdje kojim mjerilom mjerimo korisnost. Primjerice, za stanovnike Zapadnoga Berlina, Hladni je rat značio neku vrstu zaštite, ali ta je zaštita bila plaćena nevjerojatno visokim stupnjem traume uzrokovane nužnošću života u podijeljenome gradu i strahom od nuklearnoga ‘holokausta.‘ Također, primjerice za Izrael, Hladni je rat, nakon Šestodnevnog rata 1967. značio veliku financijsku, i inu, potporu iz SAD; međutim, mnogi Izraelci danas vjeruju da je to, na dulji rok, umanjilo Izraelu prostor slobodnog manevriranja u međunarodnim odnosima. Neovisno o mogućim povijesnim lekcijama iz razdoblja ‘staroga‘ Hladnog rata, jasno je da ‘novi‘ Hladni rat u BiH za lokalne aktere prije svega znači razdoblje nesigurnosti, života na nesigurnim i pokretnim globalnim tektonskim pločama koje mogu donijeti zemljotrese i stradanja velikih magnituda. U tome smislu, vjerujem da, za lokalne aktere, prije svega za same konstitutivne narode, uloga ‘marionete‘ velikog i globalnog hladno-ratovskog igrača (nebitno kojega) ne može nikako biti korisna za većinu i u prosjeku.
Međutim, bosansko-hercegovački konstitutivni narodi vjerojatno će se ipak, neovisno o hladno-ratovskoj, ili nekoj drugoj analogiji, nastojati vezivati za vanjske, snažnije igrače. To se ne može izbjeći. Naprosto, većina domaćih političara polazi od premise da su, za BiH, odnosi na vanjskome planu podjednako bitni kao odnosi na domaćem, te da, bez vanjskih saveznika, nijedan konstitutivni narod neće moći igrati neku ozbiljniju ulogu niti na unutarnjem planu. Stoga, nije nikakvo čudo da se Bakir Izetbegović u tolikoj mjeri nastoji povezati sa, ili umiliti, nekim vanjskim silama, kao što su Turska ili SAD. Na dulji rok, ovo nije posve racionalna strategija jer se problemi BiH samo sele u drugi prostor, a ne bivaju rješavani. Dapače, postaju problemima koje druge, veće sile nastoje održati na životu kako bi za sebe osigurale prostor za neko buduće djelovanje: zemljopisni prostor, u kojemu ne postoje problemi, nema potrebu za nekom vrstom izvanjske pomoći, dakle, ne može biti niti ovisan o izvanjskim akterima.
U tome smislu, neka vrsta hladnoratovskoga mentaliteta, ako ne eksplicitne povijesne analogije, zasigurno donosi korist i domaćim i barem nekim inozemnim akterima. Glede potonjih, oni vezani za američku ‘deep state‘ i vojno-industrijski kompleks izravno nam, i logično, padaju na um. Također, razmišljamo li o retorici „novoga Hladnog rata“ kao o simptomu, a ne opisu, riječ je o zapravo, za sve aktere, iznimno korisnoj stvari: naime ta retorika, kolikogod da je plitka i empirijska neutemeljena, skoro izravno indicira da BiH uopće ne funkcionira kao država, da je riječ o prostoru ekstremne nestabilnosti, podijeljenosti i nesloge; naime, ta retorika nam kazuje da je BiH ustvari toliko duboko podijeljena da ju trebamo promatrati kao neku vrstu dodatno, i etnički podijeljenoga hladnoratovskog Berlina, dakle, Berlina koji se, za razliku od stvarnoga, njemačkoga, neće nikada ponovno ujediniti. U tome smislu, metafora, ili analogija ‘novoga Hladnoga rata‘ u BiH, iako ne kazuje istinu o samim sukobljenim stranama, ipak indicira, ili simbolizira, istinu o zloćudnoj naravi same crte podijele koja presjeca BiH.
Dnevnik.ba