Sredinom prošloga tjedna Kolinda Grabar Kitarović je na Hrvatskoj televiziji tumačila zašto se iz Amerike, gdje je odletjela iznenada i nekako potajice, javljala s vanjske, umjesto s unutrašnje strane uskoro Trampove avlije.
Piše: Josip Vričko, Dnevnik.ba
I zanimljivo, ali i znakovito, to javno pravdanje inozemnog putnog naloga izazvalo je veću pozornost negoli predsjedničin odgovor na tezu, koja se iznimno dobro primila tamo daleko, o ustašizaciji Hrvatske, koju podupiru i neki domaći kolaboracionisti. Uglavnom bivša soroščad, u međuvremenu udomljena pod toplim šinjelom Milorada Pupovca. O državnom trošku, dakako.
I ma koliko apsurdno bilo to što je predsjednica Hrvatske uopće u neprilici da skida stigmu nametnutu s bliskog istoka čiji predsjednik u nedjelju prijeti kako se sprema za novi boj na Kosovu, ipak je dobro što je pojasnila, a neke i podsjetila kako u Hrvatskom saboru nema niti jedne parlamentarne stranke koja zastupa neku fašističku ili ekspanzionističku politiku.
Toma i Moma
Istovremeno, u Narodnoj skupštini parlamentarni život u Srba promiče 21 poslanik koji uglas tvrdi kako je zapadna granica Srbije na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Jasno, ravnatelj ovoga kronično raspjevanog hora je četnički vojvoda i narodni poslanik Vojsilav Šešelj, čija je neskrivene pretenzije da bude šef države, umjesto aktualnoga Tomislava Nikolića - četničkog vojvode, također.
Istoga dana kada se Kitarević putem državne dalekovidnice obratila naciji, vojvoda je Toma u predsjedničkim dvorima na Andrićevu vencu primio osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika i s svojim gostom razmijenio mišljenja o načinu poboljšanja kulturnih veza srpskog naroda na prostorima bivše Jugoslavije.
Ta se dva glasovita kulturnjaka nisu, međutim, sreli dva dana ranije u Banjoj Luci. Krajišnik, naime, nije paradirao na Dodikovu sletu, tako da nije, ne makar uživo, čuo banjolučkog vožda kada kaže kako sanja spajanje Srbije i Srpske. A onda, predmnijevam, niti da je predsjednik Srbije, slijedom snova brata Mile, već RS nazvao državom i kazao kako, zapravo, on i Dodik snuju iste snove. Uostalom, kada je sanjar iz Laktaša, sondirajući teren za nastupajuću slavu Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana, (re)afirmirao tekst banjolučkog činovnika britanskog konzulata Timothyja Lessa u časopisu Foreign Affairs, u kojem su Dodikovi snovi k‘o java, nitko pod Avalom, a intervju je objavio beogradski Kurir, nije kazao kako taj priječanski brat mesečari. Nego je većina zapalila svijeću prvomučeniku Stefanu da se Dodik jednoga jutra probudi – kad ono Beograd glavni grad svih Srba. K‘o nekad!
Dan nakon što je Nikolić ispratio visokoga gosta s Pala, srbijanski se tisak raspisao o procesu rehabilitacije čuvenog ratnog vojvode – Nikolićeva, dakle, kolege – Nikole Kalabića, međ‘ Srbljem znanog i kao Čika Pera. Po službenoj, tj. komunističkoj, historiografiji, Čika Pera je izdao Čiča Dražu, te je taj prvi europski gerilac partizanima dolijao kod Višegrada, a ovi ga ne časeći ni časa strijeljali u srpnju 1946. Nije se, avaj, ni ta guja u Čičinim njedrima glave nanosala. I njega su, odmah poslije Draže, komunisti poslali Bogu – ili gdje već?! – na istinu.
Čika Pera i Čiča Draža
I, evo, sad obitelj, osobito unuka Vesna koja kaže kako joj je deda bio jedan divan čovjek, traže rehabilitaciju. Ali, ne zato što je Čika Pera bio jedan solidan koljač, nego da speru ljagu da je izdao đenerala i minsitra vojnog. I to komu?!
Valjevski je proces, međutim, samo jedan u nizu; Dražu Mihailovića rehabilitirao je beogradski Viši sud u svibnju 2015., u tijeku je rehabilitacija Milana Nedića, a Srpska pravoslavna crkva je 2005. za sveca proglasila Milorada Vukojičića, egzekutora zloglasne četničke trojke, znanom po klanju civila, osobito djece i žena. Tom je srpskom svecu (ratni) nadimak bio Maca, po macoli kojom je - kad bi mu nož otupio – presuđivao žrtvama.
Sva ta rečena sila tih srpskih bradatih (osmi Nikolića i iz objektivnih razloga Šešelja) gerilaca, od Draže, preko Mace sve do, evo, Tome, podsjetila me je na prošlogodišnji intervju Latinke Perović Peščaniku. Novinar postavlja (prilično) sugestivno pitanje: „Ako govorimo o odnosu prema Jugoslaviji, je li Dobrica Ćosić, koji nije podnosio četnike, razumio da se Jugoslavija kakvu je želio - misli se na veliku Srbiju - mogla dobiti isključivo četničkom ideologijim i zločinima? Baš onako kako je pokušano devedesetih(?)“, Latinka odgovara: „Četništvo je Ćosić smatrao mentalitetom, što mislim da je točno. Ti neprestani sukobi oko međa, imanja, žena... U nekoliko knjiga Ćosić je opisao četničke zločine i ti opisi, zanimljivo, bez obzira na nedvojbenu literarnu vrijednost nisu dobili veći publicitet. U pokušaju ostvarivanja projekta svih Srba u jednoj državi Ćosić je doista morao doći na četničke pozicije. I to je ta dogma u kojoj neprijatelj nije onaj koji je protiv moje doktrine, naprotiv – prihvatam doktrinu pomoću koje se postiže željeni cilj, on je – prijatelj. Ta je logika prevladala u Srbiji.“
Evo zato malog vremeplova i ujedno male inventure: aktualni je predsjednik Srbije četnički vojvoda, jedan od bivših (ali i otac nacije) Ćosić bio je na četničkim pozicijama, jedan od mogućih budućih srbijanskih predsjednika Šešelj četnički je vojvoda, srbijanski premijer Vučić politički je stasao uz dvojicu vojvoda, nema viđenijeg četnika da nije, ili samo što nije, rehabilitiran u Srbiji... I onda se kolumnistica Jutranjeg lista Jelena Lovrić grozi nad upozorenjem Grabar Kitarović kako se zavaravaju svi oni koji vjeruju da će mir i stabilnost na ovim prostorima vladati vječno.
Mile, promijeni rakiju!
No, kakva je priča o četnicima i ustašama bez partizana. I tu, pomalo iznenada, dolazimo do Valentina Inzka. Još u doba kada je Haris Silajdžić, uz slogan „100 BiH“, ukidao RS, sarajevska je politička čaršija Dodika proglasila četnikom. Visoki ga je predstavnik tada branio argumentom iz biografije: Mile je dijete s Kozare. A tamo, tvrdi to i narodna pjesma, majka ne rađa četnike.
I možda je doista Austrijanac u pravu. Ali, i Ćosić je bio partizan (ne, dakle, samo dijete s Kozarice gdje ne rađa majka izdajice), pa kada je usnio Veliku Srbiju, šubara mu nije bila mrska.
Evo, usto, i obrata; Uoči banjolučke parade, Inzko je kazao kako je obilježvati Dana RS isto kao kad bi netko danas slavio Dan NDH, Dodik je uzvratio kako ovaj poklisar međunarodne zajednice pripada onima koji su u vrijeme NDH-a podržavali tu zločinačku tvorevinu. I ne samo to, dijete s Kozarice sumnja kako visoki predstavnik i danas gaji simpatije prema Pavelićevoj tvorevini, te da se pod hitno ispriča narodu Srpske. Slijedom čega se moram zapiati: što li je i, što je još važnije, u kojoj količini Dodik pio 9. siječnja? A i kasnije?!
Što se, pak, tiče Inzka, trebao bi se ispričati. Ali, Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Jer, ustaše su davno - po kratkom postupku - skončale na Brozovim poljima smrti, a oni kojima se treslo na šubari cvijeće od Vukovara do Srebrenice, danas vode Srbiju. A i oni koji u prvom komšiluku sanjaju da se dvije srpske duše konačno nađu u jednom tijelu, baš kao Ćosić devedesetih, polako puštaju bradu. Nije važna doktrina, bitan je cilj.
( ovaj tekst napisan je 16.01.2017. godine )
Dnevnik.ba