Najlakše je, znam, sad napasti Slovence što ne daju našemu Marku pjevati u Mariboru - na izvoru rijeke Mure. Treba, međutim, mirno, koliko je god to moguće, sagledati ovu dramatičnu situaciju. Treba, dakle, vidjeti zašto Slovenci za Thompsona nisu – spremni?! Pa im tek onda suditi. Jer, najlakše bi bilo uzviknuti: Šta znaju bečki konjušari! Što bi rekao Bora Đorđević. Ili, što je još drastičnije, zabraniti Ladi Leskovaru pjevati u Hrvatskoj. Reciprocitet je ovdje potpuno neprimjeren!
Evo, primjerice, predsjednik Državnog zbora – gospodin Brglez, starog slovenskog imena Milan, poznaje, za razliku od predsjednika Boruta Pahora koji ga kaže nikad ne sluša, Perkovićev repertoar. I kao znalac, procjenjuje kako je, usto što veliča ustaše, Perković još i netolerantan prema nehrvatima. Gospodinu je Milanu tako za uho zapela pjesma Anica, kninska kraljica.
Napiši jednu ljubavnu
Nije da ne vjerujem Slovencima, ali ipak sam malo pozornije preslušao inkriminiranu pjesmu, zbog koje su Thompsonu spustili rampu na sjevernoj meji. Riječ je, zapravo, o jednoj dirljivoj ljubavnoj pjesmi u kojoj se govori o dvije najveće ljubavi svakog pravog (pa i ovog vremešnog potpisnika) muškraca. O ženama i o vinu. Te o praktičnoj naravi našega Marka koji nikud ne ide samo radi zadovoljavanja najnižih strasti. Uostalom, tko ne zna - poput predsjednika Pahora - o čemu govorim, evo mu kitice:
Zbog Anice i bokala vina,
Zapalit ću Krajinu do Knina
Zapalit ću dva, tri srpska štaba,
Da ja nisam dolazio džaba.
Jasno je, dakle, kako nije riječ o slovenskim, nego o nekim drugim, štabovima. A Slovenci, kao radišan narod bi - ako ništa drugo - trebali poštovati to što Thompson ne misli samo na vlastito (erotsko) zadovoljstvo. Nego, iako očito zaljubljen i sklon alkoholu, nastoji učiniti i nešto korisno. Štoviše, ako bi itko trebao imati išta protiv ove ljubavne balade, to je Anica. Ispalo je, kad se s razumijevanjem razmotri rečena kitica, da je ona onako usput. Čuj, da ja nisam dolazio džaba...
Posebice je, međutim, delikatno slovensku zabranu nastupa slavuja iz Čavoglava promatrati iz Sarajeva. Ali, ne zato što je Thompson i ovdje bio zabranjen. ‘ajde, bilo pa prošlo. No, ovdje su nedavno zabranili koncert Miroslava Ilića. I to, baš kao i u slučaju našega Marka, zbog jedne ljubavne pjesme. A, zamislite, riječ je, da stvar bude još gora, o ljubavi majke prema sinu. Djetetu, takoreći. Pjesma se zove Morem plovi jedna mala barka. I vrlo je dirljiva. Pjesnik nam odmah na početku objašnjava kako barka ne plovi iz turističkih razloga, nego je u njoj majka kralja Petra koja traži sina. Maloga Peru, naime. Budući je u to vrijeme, Perica u nadležnosti đenerala Mihailovića, stara kraljica kuca baš na tu adresu. I pita: Čiča Dražo, gde je moje dete? I, jasno, od nadležnog stiže žurni odgovor: Čuvaju ga srpske bajonete! Sretan, dakle, kraj.
Šajkača glavu čuva
Ipak, Saraj‘vo je (bilo) srca kamenoga. Netko je otkrio da je slavuj iz Mrčajevaca ovu potresnu epizodu iz života jedne zabrinute majke što je umalo ostala bez sin pjevao na Kupusijadi u rodnom selu. Valjda su očekivali da pjeva Poljem se širi miris ljiljana?!
A ovo što ću sad napisati, mislio sam da neću nikada; Srbi su, u odnosu na Slovence i Bosance iz glavnoga grada, manekeni slobode govora i osobito pjevanja. Gledajte ovu kombinaciju; prošle je godine Sabor trubača u Guči otvorio slavuj iz Laktaša Milorad Dodik, a zatvorila ga je Severina – uz malu pomoć Cece Ražnatović i Bore Čorbe. Sjetio se, doduše, neki oprezni Srbin kako se nekada s majice te - sad već -srpske snajke smiješio Franjo Tuđman. Zbilja, to je, Franjin karakteristični osmijeh s Severinih grudi – neprocjenjivo!
Usprkos, međutim, tomu u Guči su nekadašnjoj njegovateljici Tuđmanova lika poklonili šajkaču. Poruka je (bila) nedvosmislena: Šajkača glavu čuva, majica je kvari!
I sve je prošlo u najboljem redu. Nije čak ni Dodik pjevao. Samo je, razočarana silikonska kraljica Karleuša kazala kako se ne bi čudila da iduće godine pozovu i – Thompsona. I zanimljivo, da onaj oprezni šef slovenskoga paralemnta nije razotkrio Anicu kninsku kraljicu, moglo se dogoditi da se u Mariboru sretnu naš Marko, te njihova Ceca i njihov Bora. Ne gadi se, naime, gospodinu Milanu što će mu ovog vikenda pjevati Arkanova vesela udovica i Onaj što je pred rat pjevao: Hoće da se otcepe bečki konjušari i koji je, inače, u rujnu 2012. dobio titulu četničkog vojvode. E, oni će mu - u duetu - sigurno pjevati: Moj očka ima konjčka dva!
Domaći četnik
Mada, treba biti pošten; Baš kao što je Severina srpska snajka, tako je i Bora slovenački zet. Treća mu je ovo žena. Nije puno, samo 23 godine nova gospođa Đorđević mlađa od svoga vojvode. Ali, ne može - e o tomu bi trebalo pjesmu napisati! - Slovenka nikada biti premlada. Sve u svemu, Bora je sada ionako veći dio godine s bečkim konjušarima, u tazbini, pa ga se više i ne može smatrati inozemnim umjetnikom. Nego više onako domaćim četnikom. Naturaliziranim, u najmanju ruku. Njemu, dakle, gospodin Milan, sve i kad bi htio, ne može zabraniti koncert.
A Ceca?! Ma, tko bi nju zabranio. Nije joj ni Arkan ništa mogao. A i samohrana je majka.
Dnevnik.ba