Nedavno je Nino Raspudić na televiziji N1, regionalnoj predstavnici CNNa, ponovio svoje stare, izlizane, poznate stavove o BH-Hrvatima, Bosni i Hercegovini, bosanskim ‘daidžama‘, itd. I zbog dotičnog nastupa ponovno naglasio, i potvrdio, duboku etno-političku polarizaciju bosansko-hercegovačkog društva. To je, vjerujem, dobra posljedica Raspudićevog nastupa.
No, u svemu tome, a uglavnom zbog Raspudićeve sklonosti da formulaično, ‘homerovsko-epski‘ ponavlja skoro identične i stavove i formulacije već 8-9 godina, gledatelji su ostali uskraćeni za neka bitna pitanja i probleme, koje je Raspudić sklon prešutjeti; zbog tih prešućenih stavova, ja još uvijek ne vjerujem u Raspudićevu intelektualnu slobodu, neovisnost, i hrabrost.
Naime, prema svojem intelektualnom backgroundu, Raspudić je verziran u pitanjima tzv. ‘kulturalnih studija,‘ jedne posebne grane ‘društveno-semiotičkog tipa‘ analize, koja bi nam trebala moći nešto više reći o pitanjima kulturalnih identiteta: primjerice, kako se BH-Hrvati sami sebi danas predstavljaju, kako oni sebe vide, i zašto to čine na postojeći, a ne neki drugi način? Znam da Raspudić voli pričati o razlikama između ‘Bosanaca‘ i ‘Hercegovaca‘, ali, osim pukih stereotipa i predrasuda, ja ništa dublje iz njegovih usta o tim identitetima nisam čuo.
Zbog čega vjerujem da nam je ta priča danas izrazito potrebna? Pa upravo zbog pitanja implementacije Daytona i statusa samih Hrvata, kao konstitutivnog naroda u Federaciji BiH, a i u BiH. Dakle, postavit ću odmah pitanje na kojeg, vjerujem, Raspudić nažalost ne nastoji dati odgovor, iako je za odgovor na to pitanje vjerojatno jedan od najbolje kvalificiranih ljudi u regiji (on nažalost i vrlo plitko govori o standardnim politološkim temama vezanima uz implementaciju Daytona: to je i za očekivati jer Raspudić nije ustavni hermeneutičar niti politolog). Dakle, riječ je o sljedećem pitanju: osim izvanjskih političkih utjecaja (politike ‘podijeli pa vladaj‘ međunarodne zajednice), zašto su, tj. zbog kojih kulturalno-identitetskih obilježja, BiH-Hrvati neskloni bilo kakvom smislenijem, organiziranom otporu dominaciji koju je prema nama upriličila, prije svega, međunarodna zajednica, a u Federaciji BiH realizirala bošnjačko-muslimanska elita, na osnovi relativno lako dokazive interpretativne manipulacije u samo tri koraka (Ustavni sud iz godine 2000. na osnovi Izetbegovićevog priziva, Izborni zakon nametnut kroz kanale OSCE-nadzora, te amandmani Visokog Predstavnika iz 2002. kasnije višestruko nadograđivani i ramificirani)?
Lako je i pronaći dokumente i formulirati barem 80% plauzibilan skup hipoteza kojim bi se privremeno formulirao odgovor na ovakvo pitanje. No, zapravo bismo i bez dokumenata mogli pokušati sa nekim paušalnim odgovorom u orisu koji, doduše, ne predstavlja znanstvenu elaboraciju, nego prije narativno organiziran iskaz neposrednih, ali poopćivih iskustava.
Da se ne bih bavio isključivo onima koji objektivno imaju status, uvjetno rečeno, političke ‘žrtve‘ (termin ‘žrtva‘ držim zavodljivim i pogrešnim u svakom kontekstu u BiH) u ‘većem entitetu,‘ pogledajmo neke zanimljive aspekte iskaza o ‘bošnjačkome‘ identitetu što ga je iskazao nitko drugi nego sin oca bošnjačke nacije, Bakir Izetbegović. Naime, u svibnju 2011., na jednome skupu u Zagrebu (čije održavanja koincidira sa uspostavom ‘Vlade Platforme‘ u Federaciji BiH, u kojoj je njegova stranka jedna od stožernih), skupu koji se bavi temom ‘europskog identiteta BH-Muslimana‘, Bakir Izetbegović izriče sljedeće rečenice o ‘bošnjačkome identitetu‘:
„A mi smo bili bezimeni, neopredijeljeni, dakle nedefi nisani, narod koji tek treba da se opredijeli, prikloni jednoj od dvije alternative. Odbili smo te alternative decenijskom šutnjom i izborili da se zovemo Muslimanima. Ali i to je značilo da u nacionalnom smislu nešto NISMO, da nismo ni Srbi ni Hrvati. Ime Bošnjak znači da ponovno nešto JESMO, ali sadržaj tog imena tek treba ispuniti.... Bošnjaci su Bosanci. Balkanci. Evropljani. Našim venama teče krv Ilira, Kelta, Slavena, Germana. Naši pradjedovi su bosanski kraljevi, naš je Kulin ban, Tvrtko Kotromanić, mi nosimo njihove gene. Ratovali su protiv Turaka braneći srednjovjekovnu Bosnu, a zatim protiv Austrougara braneći Otomansko carstvo i vjeru koju su nam Turci donijeli i koja je postala dijelom našeg bića. Prihvatili smo i po dobru upamtili veliku orijentalnu i veliku evropsku imperiju, a i one su prihvatile i upamtile nas.“
Kada pogledamo, i detaljnije razmislimo, o ovakvome iskazu nečijeg kolektivnog identiteta, ništa nas u Federaciji BiH ne bi niti moglo niti smjelo iznenaditi. Naime, prema Izetbegovićevom iskazu, tek od 1994. dotični se identitet počinje realno formirati. To je, naravno, čista fikcija koja, između ostaloga, implicira da se, primjerice, iskazu njegova oca iz 1991., da „Muslimanima oružje nije strana stvar,“ ne treba pripisivati nikakva kokretna važnost. Nadalje, Bakir Izetbegović izriče fikciju i kada govori o ‘Bošnjacima‘ u njihovu odnosu prema Turcima i ostalima. Naime, zanimljivo je da iz njegova iskaza slijedi da su ‘Bošnjaci,‘ identitetski, i razlikovljivi i nerazlikovljivi od naroda sa kojima su dolazili u kontakt. Upućene čitatelje odmah će iznenaditi teza o ‘bošnjačkome ratovanju protiv Turaka,‘ na osnovi koje je nemoguće objasniti Izetbegovićevo snažno određivanja ‘Islama‘ kao središnje komponente bošnjačkog identiteta. No, sam Bakir Izetbegović naprosto ne haje za logiku.
Namjerno navodim upravo ovakav tip iskaza da bih podvukao jednu bitnu tezu; naime, za bilo koji kolektivni identitet, vjerujem da važi jedno pravilo: što je taj idenitet iznutra više podijeljen, konfuzan, i konfliktan, to je on neugodniji, i konfliktniji, u odnosu prema drugim identitetima, a i ugovorni je odnos sa predstavnicima tako shvaćenog i takvog identiteta nestabilniji, nepouzdaniji, i dramatičniji. Naravno, ovo izrazito ovisi o interpretaciji. Ne niječem da postoje mnogo koherentnije, i humanije, verzije narativa o ‘bošnjačkome‘ identitetu koje su manje konfliktne, a u koje vjeruju neki drugi Bošnjaci, ili oni koji sebe definiraju kao pripadne dotičnome kolektivnom identitetu. Glede ‘bošnjačke‘ post-daytonske politike u svijetlu nekih elemenata ‘bošnjačkog‘ identiteta, upućujem čitatelja dalje na moj tekst o ‘deparlamentarizaciji ustavotvorstva,‘ jer ovdje se ne mislim u potpunosti fokusirati na tu temu.
Naime, ovdje me zanima pitanje ‘nas samih‘: ‘Hrvati‘, odnosno, hrvatski-bosansko-hercegovački kolektivni identitet, shvaćen u semiotičko-simboličkome smislu.
Općenito, glede Hrvata, i u RH i u BiH, uvijek me je i fascinirala i pomalo žalostila izrazita unutarnja pluralnost hrvatskog identiteta: naime, očite su bitne razlike koje se ne mogu svesti na regionalno-klimatske-okolinske uvjete i parametre. Isto važi za bosansko-hercegovačke Hrvate, odnosno ‘hrvatski identitet.‘ Nisam ekspert za ova pitanja, a i, čisto politološki, ne vjerujem posve u politiku koja bi se zasnivala na kulturalnim identitetima; naime, u svim državama svijeta, ‘vladavina zakona‘ trebala bi biti više slična nego različita; u svim državama svijeta, ponašanje parlamentarnih zastupnika trebalo bi slijediti slična pravila; i u svim federacijama svijeta, unutarnji bi odnosi trebali slijediti modele kakvi su odavno predloženi od strane razboritih ljudi koji su o tim modelima živo raspravljali danima u atmosferi mnogo hladnijoj i mirnijoj od današnje bosanske-hercegovačke: primjerice, Montesquieua, ili Madisona ili Jeffersona. No, očito je da su takvi identiteti, tj. njihove simboličke realizacije u realnome prostoru i vremenu, bitni jer nam ništa drugo osim njih ne može ponuditi odgovor na neka pitanja.
Dakle, kao što je 1996. BiH-Hrvatima nedostajala pamet za predano sudjelovanje u implementaciji Daytonskog Ustava koje bi im jamčilo kontrolu tog procesa, tako i danas BiH-Hrvatima nedostaje ono ‘nešto‘ za otpor današnjoj implementaciji Daytonskog ustava, koja je posve izmakla kontroli i izvitoperila se u sredstvo bošnjačko-medjunarodne dominacije (u Federaciji BiH, entitetu kojeg su Hrvati su-kreirali). Kakva identitetska obilježja objašnjavaju taj nedostatak? Naravno da ne mogu dati iscrpan i znanstveno posve utemeljen odgovor. Međutim, evo mog intuitivnog, vrlo grubog nagađanja koje se zasniva na onome što sam sam čuo i vidio tijekom mog višegodišnjeg ophođenja sa ljudima i u Bosni i u Hercegovini. Odgovor ću podijeliti na pet ključnih faktora:
1. dominacija vjerskog aspekta identiteta: unutar BiH-Hrvata, katoličanstvo stalno biva shvaćano i prezentirano kao tvorbeni i ključni dio nacionalnoga identiteta, i to uključujuči politički dio; dakle, smatra se da je Hrvat po definiciji katolik, i da realizirati vjerski identitet odmah znači također realizirati i nacionalni identitet. To na BH-Hrvate djeluje negativno na mnogo načina, a dva su ključna: nisu skloni čitanju Ustava i ne definiraju svoja prava preko sekularnoga teksta, a također nedovoljno jasno uočavaju povrede svojih političkih, ustavnih prava; drugo, podjele, koje objektivno polariziraju ‘Crkvu na području BiH‘, nepotrebno inficiraju i polje politike i nacionalnoga identiteta: bosanski Hrvati ne vjeruju posve hercegovačkim Hrvatima, neki Hrvati skloniji su pokloniti povjerenje međugorskim fratrima, i „Gospi Medjugorskoj,“ a neki se radije priklanjaju Biskupu Periću i njegovu stavu; i sl. Glede ovoga pitanja, ne dijelim stav Nine Raspudića da su ‘hercegovački fratri‘ nacionalno svjesniji od ‘bosanskih daidža;‘ smatram da ni jednima ni drugima nije uopće mjesto u BH-politici, i da se uopće ne bi trebali baviti tim pitanjima. Također, za razliku od većine BH-Hrvata, znam da ‘Fra Petar Jeleč‘, kada govori o političkim pitanjima, to ne čini kao fratar i da nikoga ne predstavlja; on o tim pitanjima može govoriti samo kao pojedinac; drugi fratri imaju drugačije političke stavove, a i ‘habit‘ ne predstavlja izraz statusa i prava nego breme povećane odgovornosti za ‘opće dobro‘, kojoj mnogi fratri i popovi u BiH nažalost nisu dorasli; uzroci takvoga stanja pak nalaze se u drugome faktoru.
2. komunistička prošlost: iz vremena komunizma naslijedili smo ključne oblike društveno-političkog organiziranja; ne demokraciju, i ne sklonost pluralizmu stavova izmedju kojih treba postići neki kompromis; to je prije svega negativno utjecalo na percepciju vodeće stranke u Hrvata BiH: pogledajmo što se od te stranke uglavnom očekuje. Naime, očekuje se da pronađe posao, ili financijski izvor, za najmanje užu obitelj člana stranke. Član pak dotičnu uslugu vraća tako što osigurava dovoljan broj glasova, ili neki drugi način financiranja. Odluke vođe stranke, predsjednika, nedodirljive su poput odluka komunističkih lidera, Mao Ce Tunga, Staljina, ili Tita. Ostali naprosto ponavljaju ono što je prvo rekao ‘vođa‘. Pogledajte, primjerice, iskaze Predsjednika Federacije, ili iskaze Borjane Krišto. Obrazac se naprosto ponavlja. To nažalost znači izrazito umanjenu fleksibilnost reagiranja na neugodne, ili politički nepravedne, izvanjske izazove. Naime, pod pretpostavkom da Vođa biva kontroliran od strane neke nepoznate, moćne izvanjske Sile, nikakve se promjene neće, i ne mogu, dogoditi: svi samo čekaju da netko drugi organizira i inicira promjenu, a pošto je Vođa jedini koji bi to mogao, do promjene ne može doći. Dakle, komunistička je prošlost inficirala hrvatski identitet na dva načina: nepostojanjem slobodne debate i razmjene mišljenja, dakle, demokratskim deficitom, i izrazitom pasivnošću u situacijama koje traže aktivnost, inicijativu, i spontanu i slobodnu, od većeg broja pojedinaca podržanu, građansku akciju.
3. naglo bogaćenje područja obilježenih tradicijom ‘siromaške kulture‘; tijekom rata, okrenuo se proces koji je označavao stoljeća života u zapadnoj Hercegovini: naime, do 1993., ljudi su uglavnom iseljavali iz Hercegovine, u potrazi za boljim životom; onda je rat donio mogućnost brze zarade (kamion cigareta bio je dovoljan da čovjek zaradi prvih cca. ‘pedesetak tisuća maraka‘); no, ovo disproporcionalno bogaćenje, koje se nije događalo u kontekstu razvoja potrebnih ekonomskih i političkih institucija, dovelo je ne do povećanog osjećaja za kolektivnu solidarnost, nego do pojačane individualizacije i atomizacije društva; nije čudno da je taj kapital, stečen tijekom rata, vrlo brzo počeo ponovno bježati iz zapadne Hercegovine, i to ne samo ‘zbog upada IFORa u Hercegovačku Banku‘ (prisjetimo se da je Saddam Husein upao u Kuvajt 1991., ali je ondje zatekao prazne banke i riznice); istovremeno, identitet je postao izrazito obojen materijalnom „vrijednošću,“ odnosno snagom novca; u zapadnoj Hercegovini postotak razgovora na temu ‘konvertibilnih maraka‘ (i brzih zarada, ili nečije platežne sposobnosti ili novca općenito) vjerojatno je najviši na svijetu; stoga se, na pitanje o društvenoj vrijednosti društvenih angažmana važnih za sam dignitet kolektiva, pa samim tim i pojedinca kao dijela tog kolektiva, često, i očekivano, odgovara ciničnim protupitanjem: „tko bi to platio, i koliko?“
4. izrazita lokalna rascjepkanost. Tijekom desetljeća boravka u zapadnoj Hercegovini, nisam uspio doći do odgovora na sljedeće pitanje: jeli ljudima u tom području lokalni identitet bitniji od nacionalnog, i mogu li oni uopće razmišljati o potonjem bez utjecaja prethodnog; drugim rječima, u kontaktu sa običnim ljudima na području zapadne Hercegovine, vrlo ćete brzo shvatiti da za njih ‘on je Posušak‘, ili ‘on je Mostarac‘, često može konotirati sljedeće prešutne poruke: ‘on nije dobar Hrvat‘ ili ‘on ne može biti naš‘ ili ‘on nam je nepouzdan.‘ Zvuči nevjerojatno, ali u području zapadne Hercegovine nevjerojatna je učestalost s kojom se pojedinca percipira kroz prizmu njegova usko definiranoga zemljopisnog podrijetla, i taj se dio identiteta stalno nalazi ako ne u sukobu, a onda sigurno u odnosu konkurencije, sa općenitijim dijelovima, primjerice, identitetom ‘zajedničke hrvatske povijesti ili kulture.‘ Upravo zbog toga, u nekim institucijama, koje bi trebale biti BiH-hrvatske, dominiraju isključivo lokalne spone solidarnosti: primjerice, široko-briješki lobi, ili čapljinski, ili posuški. Čini se da, osim eventualno zajedničkog sudjelovanja pradjedova u nekoj ustaškoj pukovniji u Drugome svjetskom ratu, teško se može pronaći identitetski činitelj koji bi lokalne identitete mogao transformirati u neki realno operativan, ustavno-politički relevantan, nacionalno-etnički identitet.
5. Neki studenti su mi se tijekom 2011. požalili da ih, na ‘hrvatskom sveučilištu‘ u Mostaru, posebice Odsjeku za politologiju, ne uče o počecima rata u BiH iz ‘hrvatske perspektive.‘ Taj me je podatak šokirao. Zapravo, posebice u posljednje vrijeme, Hrvatima u BiH posve manjka osjećaj za značaj ‘kolektivnog pamćenja‘ i ‘institucionalizacije memorije.‘ Stoga, kladim se na sljedeće: pitate li prosječnoga Hrvata „koliko je Armija RBiH počinila ratnih zločina nad Hrvatima BiH u razdoblju od 1993-1995?,“ u 90% slučajeva nećete dobiti korektan odgovor. Slično tome, u 90% slučajeva nećete dobiti ispravan odgovor na pitanje o glavnim odredbama Sporazuma o implementiranju Federacije BiH, drugome glavnom sporazumu iz Daytona. Također, ne moram naglašavati da, na područjima sa hrvatskom većinom, nećete naći neki dobro opremljen „Muzej HRHB“ ili neki jak dokumentacijski centar sa izvorima o domovinskome ratu na području BiH. Izgleda kao da netko namjerno uskraćuje novac za potrebe ‘institucionalizacije memorije,‘ za koju, moram priznati, Bošnjaci u BiH jesu veliki majstori. Ujedno, BiH-Hrvatima kao da nije stalo do toga da, o svom iskustvu i rata i poraća, pišu knjige i prevode ih na engleski, što je od izuzetne važnosti. Osim 17 brojeva časopisa ‘Status,‘ i jedne veće (iako nedovoljno kvalitetne) studije, koju je izdao mostarski IDPI (čemu možemo dodati nekoliko zbornika sa nekoliko neumskih konferencija), čime se zajednički „hrvatski politički intelekt“ u BiH može pohvaliti?
Stoga, iskreno, ne vjerujem da ključni elementi hrvatskog ‘simboličko-semiotičko-kulturalnog‘ identiteta u BiH rade u korist naše zajedničke političke dobrobiti. Mislim da rade upravo u korist naše političke štete. Znam da će mnogima ovo zvučati kao bogohuljenje, ali 8. lipnja, od skupa posvećenoga ‘hrvatskim uznicima u Hagu‘ korist neće imati niti hrvatski uznici niti hrvatski narod, nego samo i isključivo jedna loša suvremena kopija „turbo-folk-rocka u stilu Bijeloga Dugmeta“ sumnjive ideološke, i još sumnjivije političke, vrijednosti. 9. lipnja većina će se probuditi sa istim političkim, i etničkim, pitanjima i problemima.
Dnevnik.ba