Prva priča ‘‘Drive my car‘‘ je i najuspjelija u smislu da pobuđuje onu dobro znanu murakamijevsku melankoličnu atmosferu – sjetni likovi pregaženi životom, tajnovite žene, dobra muzika 60-ih godina prošlog stoljeća i klasična ruska književnost. Glumac u četrdesetima, Kafuku, bori se s gubitkom supruge umrle od raka. Vraćajući se mislima u prošlost Kafuku pokušava dokučiti smisao njezinih postupaka koji su mu za njezina života, ali i sada zadavali strahovitu bol. U ženu koje više nema nije zaljubljen samo on, nego i njezin posljednji ljubavnik. Ona je sada lik iz mašte, kao Andrićeva Jelena koja daje smisao svemu čega se subjekt dotakne.
Kafuku je oduvijek znao za njezinu nevjeru, od trenutka kad ju je počinila. Tada je kao i sada pokušavao odgonetnuti zašto žena koja ima sretan brak želi spavati s drugim muškarcima. Njegove supruge više nema i on se odlučuje sprijateljiti s čovjekom koji danas podjednako pati zbog gubitka ljubavnice i kojeg muče slična pitanja. Murakami ovu ispovijed kazuje polako, u epizodama noćnih vožnji kišnim Tokijom. Iako je Kafuku u središtu priče i njegov je jedini aktivni lik pozornost čitatelja ipak prelazi na ženu koja više zapravo i ne postoji, ali djeluje kao pokretač ‘‘radnje‘‘.
Proživljena iskustva definiraju nas i na nama ostavljaju tragove, kao godovi u stablu, a za to su nam neophodni ‘‘radoznalost, istraživački duh i mogućnosti‘‘ kako kaže jedan od Murakamijevih likova. Prepustiti se ovim trima elementima značilo bi zanemariti društvene konvencije i biti u potpunosti slobodan. U takvim se dvojbama čovjek nalazi svakodnevno, a s njima se muče i likovi ovih romana u malom. Murakami ne daje eksplicitne odgovore, nego s nama dijeli iskustva likova koji nam više govore o posljedici nego o uzroku. Posljedica je uvijek usamljenost, čovjekova najveća boljka. Murakami ne moralizira, stvari su onakve kakve jesu nevažno iz koje ih perspektive promatrate.
‘‘Postati muškarac bez žene vrlo je lako, dovoljno je duboko zavoljeti neku ženu i da tada ona iščezne‘‘, kaže lik iz sedme priče i nastavlja da ‘‘strah od gubitka nastupa onog trenutka kad upoznate ženu i kad izgubite jednu izgubili ste sve njih.‘‘ Sve su ove priče povezane upravo ovim motivima, ali jedna stilski odskače od ostalih i najmanje se uklapa u Murakamijev uobičajeni izraz. Tu govorim o predzadnjoj priči naslova ‘‘Zaljubljeni Samsa‘‘. Da, u pravu ste, riječ je o Gregoru Samsi, odnosno biću koje se jednog jutra probrazi u Gregora Samsu.
Istražujući prostor oko sebe Samsa, po prvi put u tijelu čovjeka, susreće grbavu ženu u koju se u nekoliko apsurdnih scena zaljubljuje i pokušava shvatiti je li njegov penis u erekciji zaljubljenost ili požuda. Samsu uzbuđuju njezine kretnje koje podsjećaju na kukca!? I odjednom mu se čini da i nije tako loše biti čovjek. Ovdje je Murakami pokazao izniman smisao za humor i grotesku, a čitateljima ponudio neku vrstu nastavka Kafkinog ‘‘Preobražaja‘‘ koji bi možda trebao biti smješten na sami početak ove zbirke jer simbolizira kompleksne odnose kroz pojednostavljenu priču o čovjeku i ženi koji su napola ljudi, napola životinje.
Murakamijeve su ljubavne priče životne i zato su usko vezane s gubitkom i strahom. Svaki početak istovremeno znači i lagano približavanje kraju odnosno nepredvidivim okolnostima i smrti. Unatoč takvoj pesimističnoj noti one su istovremeno i beskrajno romantične.
Dnevnik.ba