I dok su oni koji su spremni lagati i muljati, poput dužnosnika SDA, uglavnom jako dobro informirani i u suštini im je potpuno jasno što se oko njih događa, oni na tzv. bošnjačkoj ljevici poput kamarile Nermina Nikšića i Željka Komšića pokazuju što se događa s jednim društvom kad „glavnu riječ“ u njemu preuzmu „jediničari“, kad čovjek „skine sa sebe okove znanja“ i krene jednostavno lupetati prethodno naučene fraze, bez obzira na temu razgovora.
Mučno je početkom tjedna bilo gledati polemiku na jednoj od javnih televizija posvećenu izmjenama Izbornoga zakona BiH. U studiju su sjedili Safet Softić, dužnosnik SDA, Sifet Podžić iz DF-a, Lidija Korać, stručnjakinja za izborne procese koja je koja je napustila SDP i Josip Merdžo ispred Hrvatskog narodnog sabora (inače predlagača izmjena Izbornoga zakona).
I dok Merdžo i Korać pokušavaju svim silama pojasniti zašto je pitanje izmjena Izbornoga zakona zapravo za našu zemlju pitanje „biti ili ne biti“, dvojac Softić – Podžić svim se silama, iako nevješto, trudio iznijeti problem na svako rješenje.
Iako je razlika između dvije potonje prilike golema, njihovi ciljevi su u biti isti, pa čak i razlike među njima su uspostavljene upravo u funkciji ostvarenja tog jedinstvenoga cilja – pretvoriti BiH (u prvoj fazi Federaciju) u bošnjačku državu u kojoj će svi drugi biti nacionalna manjina.
Ipak, pogledajmo malo razlike između Softića i Podžića jer one su zapravo paradigmatske za bošnjačku političku scenu. Taj dvojac zorno oslikava čitavu bošnjačku političku scenu.
Tako Podžić otvoreno govori kako on i njegovi niti mogu niti žele mijenjati sadašnje stanje u zemlji, pri tom lupetajući onu vrstu gluposti od koje se čovjek zacrveni samo zato što je sluša, koja tjera da prebaciš kanal, ali koju istovremeno ne možeš prestati slušati jer si u čudu i želiš znati što će sljedeće lupiti. To je vrsta ljudi s kojima bilo kakav dogovor nije moguć iz jednostavnog razloga što oni ne poznaju meritum stvari, što nemaju bilo kakve kompetencije razgovarati o problemima koje bi tobože trebali rješavati. Uz to su i maliciozni.
„Ja mislim da mi moramo ovo pitanje ostaviti generacijama koje dolaze“, misao je koju je izrekao Podžić i nastavio primati plaću zastupnika kojem je posao mijenjati zakone i tražiti rješenja.
S druge strane, Softić nije naivan. Jednako kao što to, u odnosu na Nikšića, Komšića, Bajrovića i ostale političke diletante, nije ni Bakir Izetbegović. Naprotiv, Softiću i cijeloj SDA je potpuno jasno što je Bosna i Hercegovina, što su konstitutivni narodi, kako su nastali i što su manjkavosti našeg izbornog sistema. Jasno im je jer su upravo oni potpisivali Dayton u ime Bošnjaka. Isto tako, jasno im je i kako je BiH došla u današnju poziciju jer su sve intervencije međunarodne zajednice (američke administracije) u Ustav i Izborni zakon BiH išle upravo u njihovu korist a na štetu druga dva konstitutivna naroda. Hrvata posebno.
Tada su zadovoljno trljali dlanove i čekali današnji trenutak. Živimo u vremenu u kojem se „grand finale“ bh. političke krize može dogoditi svaki čas, i uskoro će se i odigrati. Po svemu sudeći, sljedeće godine ćemo imati izbore pune pravnog nasilja, jer se izmjene Izbornoga zakona neće provesti, Bošnjaci na to neće pristati. Izborni rezultati se neće moći provesti i nitko sada ne može sa sigurnošću kazati hoće li tada BiH ući u posljednju fazu svoje terminalne bolesti. Ili će „poživjeti još koju godinu“.
No, političari „SDA-profila“ su uvjereni kako će eliminiranjem Hrvata iz političkog života u BiH (možda i života uopće), ušićariti neki dobitak za sebe i za Bošnjake. Na isto ciljaju i tzv. bošnjački ljevičari. Zbog toga se danas prave naivnima, muljaju, lažu, petljaju, sve samo da se ne dođe do bilo kakvog političkog rješenja.
Izlaz u cijeloj priči, ipak, postoji. Ako Bošnjaci Bosnu i Hercegovinu nisu spremni graditi kao državu triju jednakopravnih konstitutivnih naroda, onda Hrvati (Srbi su to već shvatili) to trebaju prihvatiti i sukladno tomu se i ponašati. No, to treba učiniti što prije, jer ubrzo će postati prekasno.
Dnevnik.ba