Mučna, ali i zabavna promocija knjige o HKO Sarajevo 1993. i 1994.

Sarajevo

Mučna, ali i zabavna promocija knjige o HKO Sarajevo 1993. i 1994.

tra 11, 2017

Piše: Tvrtko Milović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Promocija knjige "Hrvatski koordinacioni odbor u Sarajevu 1993. i 1994."

Mučno je bilo sjediti na promocije knjige „Hrvatski koordinacioni odbor u Sarajevu 1993. i 1994.“ u dvorani punoj ljudi koji u pravilnim razmacima bljuju mržnju prema Hrvatskoj naciji, a nerijetko i narodu. No, mučninu je ublažio kvalitetan zabavni program koji su imali promotori knjige.

Za one koji ne znaju, a nažalost, takvih je mnogo, HKO je tijelo sastavljeno od osam hrvatskih institucija u ratnom Sarajevu. Ove institucije su prije svega imale zadatak učiniti život Hrvata u opkoljenom Sarajevu podnošljivim, i na neki način, nametnuti se kao tijelo koje predstavlja Hrvate. No, o sadržaju knjige nešto kasnije. Mnogo zanimljivija bila je sama promocija knjige.

Prvi uvodničar bio je Mario Bernardić. Ukratko je predstavio knjigu, pristojno kako je i red. Kaže: „Elementarna nakana djela je sačuvati činjenice od zaborava“. A onda se sapleo u poptuno promašenom objašnjavaju karaktera nacionalizma i komparacije nacionalizma i patriotizma, pokazujući ustvari da nema pojma ni o jednom ni drugom.

Objašnjavajući elementarne politološke pojmove, Bernardić je citirao Georga Orwella!? Prema Orwellu (i očito Bernardiću) „nacionalizam je zlo“ a „patriotizam je dobro“. To je na tragu onih „intelektualaca“ koji smatraju književnike (i esejiste po potrebi) relevantnim za sve, pa tako Danilo Kiš postaje najpopularniji tumač nacionalizma kod nas, a Orwell u svijetu! Ovakvu glupost može bubnuti jedino teolog. No, Bernardić za razliku od svojih starijih kolega iz dvorane ima dozu poštenja kada kaže: „Autori za sebe znaju da su mrski kolovođe one druge strane“. To je činjenica – Autori knjige jako dobro znaju kakav im je rejting među bosanskohercegovačkim Hrvatima, pa nema nikakvog smisla to kriti.

Drugi izlagač je ustvari bio pravi zabavljač – Ivo Komšić.

Nakon što je ranije Bernardić napomenuo, a u knjizi je tome dat značajan prostor, da su najteži trenuci za Hrvate Sarajeva bili u studenom 1993. kada tzv. Armija BiH „rasformira HVO Sarajevo“, nastupa Ivo Komšić – Isti onaj Ivo Komšić koji je zajedno sa Stjepanom Kljujićem, istim onim koji je zadovoljno sjedio u prvom redu, - kao „ratni član Predsjedništva“ donio Odluku o Potčinjavanju jedinica HVO-a komandi Armije BiH!!!

Dakle, tog kobnog 06. studenog 1993. Ivo Komšić je bio član Alijinog Predsjedništva i donio odluku o potčinjavanju HVO-a, istovremeno sjedeći u HKO i zgražavajući se nad potencijalnim nasiljem koje je proizišlo iz te Odluke! Licemjer 1993. – licemjer 2017.

Komšić najviše govori o jednom od članova HKO – Slavki Zeliću, zapovjedniku HVO Sarajevo. Sudeći prema njemu, Slavko Zelić je izvor svog zla za Hrvate Sarajeva te 1993. Nikakvih problema za Hrvate ne bi bilo samo da je Zelić slušao njega, a ne nekakvog svog zapovjednika, koji se nalazi u fuj odvratnim Grudama.

Zelić je, prema Komšiću, vodio Hrvate Sarajeva u potpunu propast, a samo su mudrošću njega spašeni životi. Malo mu je nedostajalo da spasi i HVO od Slavke Zelića.

Kaže Komšić u jednom trenutku: „Mi smo se ubili (od posla op. a.) da spasimo HVO“. To kaže čovjek koji je potpisao Podčinjavanje HVO-a pod prijetnjom proglašenja „paravojnim formacijama“.

Ponašanje tzv. Armije BiH u tom periodu Komšić objašnjava tek usput: „To što je uradila Armija BiH bila je valjda nekakva vojna logika...“

Dakle, HVO je imao za cilj uništenje Hrvata, ali Armija je to osujetila koristeći vojnu logiku!?

Nakon iznošenja najtežih, pa i zločinačkih, kvalifikacija na račun HVO Sarajevo, razgovarao sam sa Draganom Pinjuhom, Zapovjednika gradskog stožera HVO Sarajevo. Kaže Pinjuh:

„Dok smo se mi borili oni su se prepirali oko toga tko predstavlja Hrvate Sarajeva“.

To govori mnogo o šizofrenoj situaciji u kojoj su se nalazili Hrvati Sarajeva.

Pinjuh se dotiče i Marinka Pejića koji se u javnosti predstavlja kao osnivač HVO Sarajevo: „On je pokušao osnovati HVO u šestom mjesecu 1992., no nije prihvaćen ni od naroda ni vojske. Iz grada je otišao u osmom mjesecu 1992. i vratio se iza rata pa o ratnim zbivanjima može čitati samo iz knjiga Slavka Zelića i svoga sina Marija. Vidim sad je i predsjednik HNV“.

Za one koji ne znaju, HNV je organizacija s 25 članova i 22 funkcije, koja se obično sastaje kad im predsjednik umre, a na svakom sastanku im sjedi predsjednik udruge „bosansko-turskog prjateljstva“ Rizvan Halilović i Adil Kulenović iz „Kruga 99“ u potrazi za najnovijim dobitnicima nagrade „Ahdname“.

Vratimo se na Komšića, koji je kao prekaljeni političar sa iskustvom članstva u najmanje pet političkih stranaka najviše držao riječ.

Komšiću su za sudbinu Hrvata Vareša, Kaknja, Travnika... odgovorni isključivo potezi HVO iz tih sredina (i Gruda naravno). Malo mu smeta što se HKO-u negirao legitimitet. On smatra da je to izmišljotina HDZ-a! Danas mu smeta što se i dalje koristi ta terminologija. Što je i logično, jer zašto će legalitet onome koji je sposoban obnašati vlast i bez legitimiteta. O tome je opširnije pisala profesorica Kasapović.

Komšić završava svoje veselo izlaganje bizarnim zaključkom: „Bili smo totalni autsajderi! Bili smo nitko i ništa! A uspjeli smo!“

Ovo prvo je točno. Ovo drugo je točno i danas. Ali ovo treće otvara pitanje: U čemu ste uspjeli!? U čemu je to uspio on i HKO!? To nam ni knjiga ne otkriva. Iz prostog razloga što Hrvatski koordinacioni odbor nije uspio apsolutno ništa.

Njegov je cilj bio organizirati Hrvate i spasiti ih stradanja. Hrvati Sarajeva su iz rata izašli potpuno politički smrskani, bez ikakve političke i društvene težine. A godine iza rata su pokazale da su Hrvati stradali i više od Bošnjaka. Toliko o uspjehu moljakanja koje u knjizi autori tako ponosno ističu.

To nam otkriva i zašto u dvorani osim provincijala Bosne Srebrene nije bilo drugih fratara – u moljakanju za milost neki članovi HKO su ih dobro prešišali. A kad je riječ o traženju muslimanske milosti, poznato je da sarajevski fratri ne podnose konkurenciju.

Kad smo već kod umiljavanja spomenimo i Franju Topića. Suautora knjige.

Franjo Topić je sjajno primjetio kakva je reputacija „sarajevskih Hrvata“: „Oni za nas kažu da smo Sarajevski Hrvati smatrajući da mi služimo muslimanskim interesima“.

Vrlo precizna i točna opservacija. A s obzirom da je Topić mislio dijelom i na mene citirajući me i Predgovoru knjige, zadržat ću se nakratko ovdje.

Topić u Predgovoru, koji nije potpisao vjerojatno osjećajući da je previše prohrvatski, ali koji je očigledno njegov jer je identičan govor imao prilikom izlaganja, ističe da je „loše da i danas postoji i stalno se ponavlja pojam „sarajevski Hrvati“. Ono što Topić dobro primjećuje jeste da oni koji to koriste (među i njima ja kao autor teze „još malo pa nestalo“) ne misle na Hrvate koje žive u Sarajevu. Oni (i ja) mislimo isključivo na nekoliko sijedih glava (uglavnom okupljenih u HNV) koji redovito hodočaste bošnjačke medije i tamo siju mržnju protiv Hrvata.

Topić se u Uvodniku planirao dotaći i moje teze o Hrvatima kao nekome koga je „još malo pa nestalo“ ali se suzdržao (možda) nakon što me vidio na ovom dajidžanskom sijelu bez fratara.

No, vratimo se Topićevom izlaganju. Kao što sam rekao, njegov je uvodnik bio začuđujuće prohrvatski, a u nekoliko navrata je brutalno demantirao Ivu Komšića što ovaj nije ni primjetio jer je drijemao.

Topić napominje da netko sa strane nije mogao razumjeti situaciju u kojoj se nalaze oni u Sarajevu. To je apsolutno točno. Malo tko može znati. Isto tako je apsolutno točno, a to nikako da shvati ekipa sa promocije, jeste da ni oni koji su rat proveli u Sarajevu ne mogu znati kako je bilo Hrvatima u središnjoj Bosni.

Očito nemajući pojma, a u slučaju Komšića i ne gajeći poseban interes, u knjizi navode da su sukobi Bošnjaka i Hrvata počeli u selu Duhri u Kiseljaku u travnju 1993, čak pola godine od stvarnog početka sukoba! Eto koliko znaju i o čemu.

Zato Topić, koji je svjestan da se tu malo toga znalo, demantira Komšića koji optužuje HVO da je počeo sukobe i skrivio progon Hrvata.

Topić iznosi i podatke o stradanju bojovnika HVO koji danas nemaju ni spomenika u Sarajevu! Tu sjedi Marinko Pejić kojeg Pinjuh optužuje da je glavni odgovorni što HVO nema spomenika i Ivo Komšić koji u 24 godine obnašanja različitih funkcija nije nikad ni rekao da je taj spomenik potreban, a ne da je prstom mrdnuo za isti!

Topić navodi da je rasformiranje HVO bilo „neugodno“. Iako eufemizirano, i to je značajno reći pored Komšića koji je HVO nekoliko minuta ranije uspoređivao sa Luciferovim hordama predvođenih Sotonom Slavkom Zelićem i koji su rasformiranjem u najmanju ruku dobili što su tražili.

Kasnije je HKO, prema kazivanju Topića, „bio odgovoran pa se zauzeo za zatvorene čelnike HVO“. Činjenica da nisu strijeljani je valjda onaj „uspjeh HKO“ o kojem je govorio Ivo Komšić.

Franjo Topić pravilno postavlja stvari u kontekst pa tako na užas nekolicine gostiju iz dvorane, spominje da je malobrojni HVO u Središnjoj Bosni imao protiv sebe 30.000 pripadnika tzv Armije BiH, i daje pri tom držao „bijednih 4% Bosne“. Toliko o HVO koji počinje rat i proganja Bošnjake.

I na kraju sijaseta demantija Ive Komšića, Topić poentira sa demantijem o „uspjehu HKO“. Topić kaže: „Sva naša politika je da nas bude što više, da što bolje živimo , i da dobro živimo s drugima“. Ako je to politika, za koju Ivo Komšić kaže da je završena uspješno, onda moram razoračarati dotične – Hrvata u Sarajevu nije bilo nikad manje i nisu živjeli nikad lošije. Toliko o uspjesima HKO.

Na kraju, neophodno se i osvrnuti na samu knjigu.

Knjiga „Hrvatski koordinacioni odbor u Sarajevu 1993. i 1994.“ ustvari je pravo dokumentacijsko blago. Ona govori o jednom teškom vremenu i jednom narodu koji se nalazio između onih koji su priželjkivali da nestane (kako onih iz Pala i Sarajeva, tako i onih iz Gruda), i onih koji su ga željeli iskoristiti za svoje perverzne potrebe nelegitimnog predstavljanja.

Većina onog što autori i izlagači stavljaju na teret HDZ-u i Herceg Bosni iz navedenog perioda uglavnom, ako ne i potpuno, je točno. Nema nikakve dileme da su Hrvati Sarajeva bili smetnja nacionalnim planovima Herceg Bosne i tadašnjeg HDZ-a.

Ekipa okupljena u HKO ustvari je potpuno marginalna skupina ljudi koji su imali časne namjere učiniti nešto za dobro sebe i svog naroda. To što su se kasnije neki od njih pretvorili u halapljive žderače funkcija i donacija, nije krivica sarajevskih Hrvata.

Knjiga daje jednu perspektivu na sve ono što su proživljavali Hrvati Sarajeva. Bolno je čitati koliko je HKO ustvari nemoćna i nebitna institucija koja nema nikakve mehanizme provoditi svoje odluke. Jedino što su mogli jeste da ih Ivo Komšić preko „štele“ uvede kod Alije kako bi molili za nekog. A nerijetko i za sebe, poput Tvrtka Nevjestića (predsjednik HKO) koji u jednom trenutku rješava vlastitu egzistenciju pa dobiva 1000 DM od fra Petra Anđelovića.

I kada prođu sve „marifetluke“ kako bi ostali živi, u svom stanu, dožive da im netko iz Gruda kaže da nisu pravi Hrvati. Možda nisu "pravi", ali su barem živi Hrvati.

Knjiga je u tom segmentu vrlo kvalitetna i nezaobilazna za svakog istraživača teme.

Ono što je sporno jeste da 24 godine od ovog perioda, u Sarajevu nema Hrvata koji bi stvari poslagao onakvim kakve jesu, nego smo prisiljeni slušati ljude koji su se dobro okoristili o HKO, kako glorificiraju jednu zanimljivu, a ustvari nebitnu organizaciju.

Pa, iako iz današnjeg konteksta djelovanje HKO djeluje više simbolično, treba objektivno sagledati stvari i reći: Danas bi djelovanje HKO u Sarajevu bilo revolucionarno! Kada bi se danas okupilo osam institucija Hrvata i jednoglasno prezentiralo probleme Hrvata Sarajeva, narodu bi možda vratio nadu i vjeru u budućnost. U jednom trenutku Franjo Topić govori kako je kroz prostorije HKO dnevno znalo proći stotinje ljudi. Danas je nezamislivo da kroz neku hrvatsku instituciju u Sarajevu prođe dnevno stotinu Hrvata. Ne prođe ih toliko ni Ferhadijom.

Bilo bi lijepo da je zaključak s promocije knjige bio kako je i danas potreban HKO, umjesto opskurnog HNV-a koji vrijeđa inteligenciju i dostojanstvo. No, to nije bio zaključak. Nema tu ljudi koji su spremni reći bilo što afirmativno o Hrvatima, osim možda onih jadnih Naprtkovih stipendista koji moraju obilaziti sve Topićeve promocije knjiga.  

Na kraju, knjigu i trud u stvaranje knjige treba pohvaliti. Knjiga nije toliko bezobrazna da ocijeni HKO kao instituciju koja je spasila Hrvate Sarajeva. Hrvati Sarajeva, koliko god bili malobrojna i heterogena zajednica, uvijek će biti tu. Njih neće nestati. Onih kojih jeste „još malo pa nestalo“ jesu oni koji na krvi i znoju te devatirane zajednice grade svoje kule i zamkove.

Dnevnik.ba