Nekadašnji Lagumdžijini pioniri maleni već mjesecima zlorabe priču o trećeme entitetu e ne bi li, po srpskoj matrici, nametnuli priču o ustašizaciji Hrvatske i općenito Hrvata – ma gdje bili. Bitku je započeo biograf druga Zlatka i korifej, inače, tzv. građanske Bosne i Hercegovine. Emir Suljagić, dakle.
Još potkraj prošle godine, taj je povremeni ministar u Oslobođenju otkrio kako je „najžešći rat koji se vodi na teritoriji Bosne i Hercegovine rat koji protiv naše zemlje vodi Republika Hrvatska“. I čim je otkrio agresora, žurno je detektirao i glavnog domaćeg izdajnika – Milorada Dodika, koji je, veli, strateški saveznik proustaškog Zagreba u podrivanju BiH, ali i slabljenju vlasti Aleksandra Vučića i Srbiji.
Dođi, da čiko bobu
Sva ta ujdurma nesuđenog bošnjačkog člana kolektivnog bh rukovodstva započeta je e ne bi li Bošnjake dozvao u pamet te ih pomirio sa Srbima. Strašeći ih od ustaša, ratni prevoditelj UN-a kojemu je u Srebernici prijetila realna opasnost da mu đeneral Mladić da bombonu, gura Bošnjake pod četnički gunj. Tamo daleko je predsjednik četnički vojvoda, a premijer... To je onaj srpski vitez što je, dok je aktualni progonitelj ustaša prevodio UN-u, vojevao po Jevrejskom groblju i Grabavici, a danas, evo, prevodi hrvatsku himnu u Lijepu njihovu ustašku. I to je onaj srpski narodni poslanik koji je ‘95., uoči Srebrenice, precizno matametički izračunao da za jednog vučića treba ubiti 100 suljagića. Ili je to rekao neki ustaša?!
Hrleći u srpski zagrljaj, Suljagić vjeruje kako je sad, baš sad kucnuo pravi čas da Bošnjaci pruže ruka ka Beogradu. Jer, misli, otoplili su odnosi Moskve i Ankare. Slijedom čega su se, eto, stekli uvjeti da Putin bude premijer Republike Srpske, kad je već - što bi kazao Izetbegović II. - Erdogan premijer BiH. Pa, da svima bude toplije. Osim Hrvatima. Ali, oni su i onako – ustaše. I na jednoj i na drugoj obali Save. Suljagić je, doznajem iz pouzdanih građanskih izvora, spreman Aleksandru Vučiću, kad nas 16. ožujka razveseli svojim dolaskom u Sarajevo, čak i vratiti one naočale koje su hrabro pale u Srebrenici. Dotle to, ta, naime, želja za srpsko-bošnjačkom pomirdbom – ide!
Jasno, uz Suljagića je, ili, svejedno, obratno, i njegov stranački šef Reuf Bajrović, koji je također svojevremeno utekao ispod Lagumdžijina šinjela. Glede federalizacije (i) taj povremeni ministar drži kako bi prvo trebalo federalizirati Hrvatsku jer tamo, uz ine, stoluje i Božo Petrov. Neće Bajrović, istina, kazati da je Božo ustaša, ali kaže kad sluša toga predsjednika Hrvatskog sabora, k‘o da sluša Tuđmana. A to je isto. Sve je to ista endehazijska sljedba.
Kako bošnački Mirko i Slavko ne bi bili sami protiv ustaša, tu je, u toj hrabroj pionirskoj četi, i Nermin Nikšić. Iako nešto stariji i od Mirka i od Slavka, pa bi, dakle, trebao biti politički komesar, Lagumdžijin nasljednik na mjestu predsjednika ocvale ruže crvene, je nekako više za rad na terenu. U prošlu nedjelju prije ručka, kada se sarajevska stračad okupljaju na Krugu intelektualaca, drug je Neka zagalamio (što je dobro jer tko bi ga inače čuo?!) da HDZ-u ne treba dozvoliti da blokira izborni proces.
Da sad ustaše ne spominjemo
Njegova je to reakcija na hadezeovski stav kako bez promjene Izbornog zakona, nema ni izbora. Ne smije se, veli, prijatelj, drug štoviše Mirka i Slavka, to dozvoliti HDZ-u. Jer, zna on to pouzdano, virtualna izborna jedinica jest jednako – treći entitet. A to je, poentira taj konjički dijalektičar, put u raspad zemlje. Inače, je li, jedne onako baš stamene, takoreći kompaktne države.
Sudeći po energičnosti koju je iskazao na Krugu, uopće ne dvojim kako je Nikšić spreman, kad za to dođe vrijeme, jurnuti na hadezeovsku utvrdu u Mostaru. Reuf, konspirativnoga imena Slavko, bit će zadužen za skidanje zastave (već je on to radio po Mostaru), a Emir elias Mirko će prevoditi, ukoliko mrski neprijatelj odluči pregovarati prije predaje. A ako do toga, dakle pregovora, ne dođe, onda može (samo) vikati: Slavko pazi metak! Ili, makar: Pazi, treći entitet! Da sad ustaše ne spominjemo...
No, u ovoj priči o, u biti, federalizaciji, ali i potencijalna tri zlatna ljiljana, treba podsjetiti i na „prvog predsjednika“. Zapravo, Aliju mi je u sjećanje - što mu nikad neću zaboraviti - prizvao povjesničar Husnija Kamberović, koji je prošloga tjedna u Preporodu tumačio kako je zabluda misliti da je referendum o nezavisnosti bio rezultat aktivnosti bosanskohercegovačke političke elite od 1990. Što bi značilo da je BiH aktivno radila na disoluciji Jugoslavije.
Lijevo-desno nigdje Alijina traga
No, tandem Izetbegović-Gligorov se u ta davna vremena zalagao za očuvanje SFRJ i inzistirao na stepenastoj federaciji, kao odgovor na hrvatsko-slovenačk plan o konfederaciji i srpsko-crnogorski koncept čvršće federacije.
Današnji, pak, bošnjački prvaci, od, kazao bi Božo Ljubić, nacionalsocijalističke ljevice pa do desnice, nisu na Alijinom, već na srpsko-crnogorskom tragu. Čim čuju federalizacija, odmah se kubure laćaju. Zapravo, vratili su se na srpske pozicije iz ranih devedesetih. Samo što se (njihova) „čvršća federacija“ danas zove – unitarizacija. I ne samo danas, nego i jučer kada su, kao nekada Srbi Sejdu Bajramovića, Bošnjaci u državni vrh instalirali Željka Komšića. I to ne virtualno, nego, nažalost, realno.
Gledajući tako, nije uopće iznenađujuće što suljagići prizivaju Srbiju. Srbi su onda vjerovali da su nebeski, a, evo, Bošnjaci da su temeljni narod. Znamo kako je završilo onda. A sada?! Rasplet čekamo...
Dnevnik.ba