Podizanje ruskog krsta u Višegradu protumačeno je u bošnjačkoj javnosti kao neoprostiva provokacija. Prije toga, ista je reakcija bila zbog podizanja krsta na Zlatištu. Kao što su znali i sami pokretači prosvjeda, njihovi prosvjedi nisu naškodili ruskom krstu.
Podizanje „vjerskih“ objekata u BiH ima već četvrt stoljetnu tradiciju provociranja.
Poslije rata, u zanosu obnove porušenih objekata, vijernici su počeli i masovnu izgradnju vjerskih objekata. Muslimani džamija, jer povećane vjerske potrebe su to opravdavale, i pravoslavci crkava, jer mnoga mjesta gdje je bilo Srba do rata uopće nisu imali pravoslavne crkve.
Situacija kod katolika je bila nešto drugačija. Crkve su se obnavljale, ali teško je napraviti Crkvu mimo odobrenja Katoličke Crkve. Zbog toga su se katolici (Hrvati) dosjetili praktičnog i jeftinog rješenja – podizat će se križevi na brdima.
Sama činjenica da je poslije rata došlo do dramatičnog porasta broja vjerskih objekata odaje da njihova izgradnja ima značajnu ulogu „obilježavanja teritorije“. U mnogo slučajeva (posebice kod muslimana i katolika) obnova i izgradnja vjerskih objekata značila je poticaj povratku, no nakon što su obnovljeni svi stradali objekti, izgradnja se nastavila. U nekim općinama, poput Nevesinja, imamo skoro više džamija nego muslimana.
Pravoslavni Srbi, u mnogim mjestima gdje nemaju osiguranu većinu, izgradnjom neproporcionalnih crkava (primjer Jezera kod Jajca) nastoje pokazati „čije je“. Katolička zajednica je tek na nekoliko mjesta popustila toj novoj vjerskoj euforiji.
Iako je nemoguće ekgzaktno dokazati, i izričito tvrditi, brojnost i veličina vjerskih objekata upućuje na to da oni imaju i drugu svrhu, osim one religijske.
Primjerice, u općini Kiseljak, broj džamija (18) je tri puta veći od broja crkava (6) iako je muslimana 40% na području općine.
Naravno, i vjersko-kulturološki kontekst gradnje vjerskih objekata je znatno drugačiji, ali i dalje odaje dojam više političke a manje vjerske potrebe izgradnje.
Stoga, izgradnja ruskog krsta u Višegradu, samo je nastavak ovakve politike. Ima već pet-šest godina kako su i Srbi otkrili da je krst jeftiniji od Crkve a da su mu „provokativni“ kapaciteti gotovo jednaki. Vidimo to po Crkvi u Potočarima i krstu na Zlatištu – Bošnjaci su jednako isprovocirani. A krst je pri tom daleko jeftiniji.
Bilo je od početka jasno da će krst u Višegradu biti izgrađen, kao što će biti naslikan hrvatski grb iznad Mostara, i kao što će biti izgrađena nelegalna džamija u Jajcu. I upravo se tu krije tajna našeg tronacionalnog neuspjeha – kad gradimo „svoje“ simbole, raspoloženi smo navijački i tolerantno, no kada je simbol usmjeren nama, onda vidimo problem.
Nemoguće je u ovom trenutku riješiti nešto po ovom pitanju. Sve dok ne postoji politička elita koja će u svom korpusu zaustaviti ovakvo pojeftinjenje vjerskih simbola, ono će se nastaviti.
Jednom prilikom, vozeći se kroz Makedoniju, prošao sam pored sela sa dvije kuće. Pored dvije kuće stoji džamija i dva velika krsta.
To je otprilike pozicija u kojoj ćemo se mi uskoro naći. Imat ćemo tri vjerska objekta na dva stambena. S jedne strane, ta situacija može imati dobru stranu – da se priviknemo na „one druge“, ali opet, svaki taj objekt ima ogroman potencijal za incident. Uvijek se može naći netko malo više isprovociran nego što je planirano, pa da iskali svoj nakupljeni bijes upravo na tim objektima. Tada imamo ozbiljan problem. Jer ti objekti postaju generatori sukoba, a ne mjesta iskrene vjere i pokornosti.
Dnevnik.ba