Timothy Less je trenutno najomraženija osoba takozvane bh ljevice. I svih užasnutih građana. A zapravo onih koji predstavljaju ostatke ostataka NGO-ovaca, bivših obavještajnih marioneta, parazita na nesreći i siromaštvu svih bh naroda, korisnih idiota Alije Izetbegovića, zlonamjernih izvrtača ZAVNOBiH-a, neinventivnih ponavljača praznih priča, sterilnih moralista izgubljenih u vremenu i prostoru i pokojeg upornog naivca, okupljenih oko “Jahorinske deklaracije”.
Piše: Vuk Bačanović, Dnevnik.ba
Dokumenta, koji osim što je u sebi sažeo sve hiljadu puta ponovljene ublehe i mistifikacije programa tzv. lijevo-liberalnih i građanskih stranaka, zapravo predstavlja kritiku “nacionalista” iz tobožnje “antinacionalističke”, a zapravo sekularne unitarno-nacionalističke bosanskohercegovačke pozicije. One, koja, razumije se, odgovara isključivo Bošnjacima. Kada se uzme u obzir politička nepismenost koja naprosto vrišti iz rečenice “nepristajanje građanske opcije na bilo kakve nacionalističke principe i koncept vladavine na bilo kojem nivou vlasti”, kao da građansko ne znači potpuno isto kao i nacionalno, zbog čega se onda čuditi da jedna površna i očigledno na brzinu napisana analiza stanja na Balkanu iz pera bivšeg britanskog diplomate, izgeda kao remek-djelo real-političke analize.
Pri tome, šta je Lessov zločin? Vjerovatno to što je primijetio vrlo tužnu Balkansku realnost:
“Zbog čega je to tako, kao izvanjski posmatrač stanja na Balkanu, ne mogu tvrditi da dijelim emocije sa domicilnim stanovništvom - njihove strahove, nade, njihov osjećaj za kolektivni identitet i tome slično. Ali ono što mi je jasno jeste da je došlo do kidanja povjerenja zbog nedavne istorije zločina, kao i to da je nedostatak snažne demokratske tradicije i ustavnog liberalizma učinio da regionalnim manjinama nedostaje povjerenje u zajedničke institucije koje bi se trebale zauzeti za njihova osnovna prava. Situacija je vrlo tužna, ali bi i dalje mogla biti pod kontrolom ukoliko bi svaka od ovih grupa živjela odvojeno i sigurno unutar svojih međunarodno priznatih granica. Diplomatski odnosi između Srbije i Hrvatske, Srbije i Albanije, ili Albanije i Grčke nisu nimalo ružičasti, ali su, u osnovi, funkcionalni, jer ni jedna od navedenih država nema pretenziju na teritoriju one druge i svi se osjećaju sigurno.”
Radi se o intervjuu koji je Less dao web portalu Nova Europa koji niko od užasnutih kritičara nije ni pročitao. A da se ne radi o nekom neokolonilanom kulturrasisti koji drži lekcije varvarima na rubu civilizacije svjedoči i njegov komentar o navodnoj “vjekovnoj mržnji”, koja oblikuje balkansku politiku:
“Ono što je još bitnije jeste i to da problemi Balkana ne proističu od neke vrste nacionalnog karaktera koji bi predispozicionirao lokalne narode za nasilje. Umjesto toga, njihova predodređenost je geopolitičke naravi, u smislu da su ih do sada, velike sile sprečavale u njihovoj tranziciji u nacionalnu državnost, koja je norma svugdje u Evropi i, unatoč velikom miješanju populacija posljednjih godina, još uvijek čini osnovnu organizacionu paradigmu kontinenta.”
Ono što je u cijelom tekstu zaista manjkavo jesu predložena rješenja koja podrazumijevaju da će Srbija nakon što prizna Kosovo biti kompenzirana srpskom nacionalnom državom koja bi uključivala Srbiju, sjeverni dio Kosova, Republiku Srpsku i cijelu Crnu Goru, osim manjih dijelova koji bi se pripojili Albaniji, Albanija bi se proširila i na Zapadnu Makedoniju, dok bi Hrvatska anektirala teritorije BiH sa većinskim hrvatskim stanovništvom. Najveći gubitnici bi bili pravoslavni Makedonci i muslimani Bošnjaci koji ne bi dobili ništa osim teritorija na kojima su trenutno većina, bez bilo kakve kompenzacije za gubitke teritorija. U tim razmatranjima leži, možda, ponajveća slabost Lessove analize, budući da nezadovoljni, poniženi i uskraćeni uvijek mogu postati gorivom za novu eksploziju bureta baruta nekada u budućnosti.
Kako to spriječiti? Bosna i Hercegovina, pa i Makedonija bi mogle bez problema funkcionisati kao decentralizovane federalne države i to upravo ako se ukloni inostrani faktor koji sprečava u “tranziciji u nacionalnu državnost”.
Ono što u BiH najprije treba ostvariti jeste uklanjanje međunarodnog protektoratskog faktora i kompletne njegove birokratske parazitske mašinerije. Drugo, potrebno je donijeti novi ustav, koji bi se vratio na rješenja prvobitnog Dejtona s tim da bismo umjesto dva entiteta imali tri federalne jedinice sa pravom na otijepljenje deset godina nakon udruživanja. U isto vrijeme, parlament bi se mogao birati sistemom jedan čovjek-jedan glas, kao i predsjednik države, s tim što bi svaka od federalnih jedinica imala pravo veta na odluku koja se protivi njenom nacinalnom interesu. Tako bi se vremenom formirale stranke koje bi, silom ustavnih, mehanizama morale zadobijati istinsku podršku na teritoriji cijele države.
Federalne jedinice bi teritorijalno bile uređene na osnovu današnje etničke većine s tim da bi niz teritorjialnih ustupaka svaku od njih činio povezanom. Hrvatska teritorijalna jedinica bi tako bošnjačkoj ustupila Neum, u zamjenu spajanja sa dijelovima Centralne Bosne sa hrvatskom većinom, Republika Srpska bi bošnjačkoj federalnoj jedinici prepustila dio Opštine Mrkonjić Grad, kako bi ista bila povezana sa teritorijom današnjeg Unsko-Sanskog kantona, dok bi u zamjenu dobila Brčko (ili bi se našao neki drugi način povezivanja dvaju dijelova Republike Srpske).
Svaka od federalnih jedinica bi se obavezala da poštuje ljudska i građanska prava svih “konstitutivnih” manjina na svojoj teritoriji. Nedostatak međunarodnog miješanja bi dao šansu dogovoru unutar BiH, odnosno započinjanju autohtonih procesa nacioizgradnje, čak i u tako kompleksnoj državi, odnosno državnoj zajednici. Svako bi, dakako, imao pravo da je naziva i doživljava onako kako mu odgovara, bez bespotrebnog konflikta i crpljenja korisne energije.
Ukoliko ovakav sistem ne bi funkcionisao i ukoliko bi se pokazao dugoročno neodrživim i, što je najbitnije, neisplativim, uslijedilo bi sporazumno razdruživanje po već dogovorenim granicama. Republika Srpska bi odlučila da li joj se više isplati biti nezavisna država ili se inkorporirati u Srbiju, hrvatskoj federalnoj jedinici bi isto bilo omogućeno za Hrvatsku, dok bi Bošnjaci dobili vlastitu teritorijalno kompaktnu državu sa izlazom na more, bogatim resusrsima i većinom urbanih centara, sa svim mogućnostima regionalne i evropske saradnje. U tom slučaju se niko ne bi osjetio zakinutim i Balkan bi konačno izašao iz ere etničko-građanskih ratova sa predispozicijom da njegove države, ovaj put samostalno ulaze u nove saveze i paktove za svoju, a ne izvanbalkansku korist. Što je najbitnije (di)solucija BiH nikoga ne ni ostavila nezadovoljnim.
Pa ipak, da li će to zaista biti u interesu velikih sila koje su navikle da krajišničke narode Balkana drže u rezervi za vlastita prepucavanja? Niko nema kristalnu kuglu da vidi mogući svijet rusko-američkog kompromisa, ali je ono što će uskoro biti jasno jeste da li je Lessova najveća greška što je uopšte pomišljao o mogućnosti kraja nacioizgradnje na Balkanu. A tu je i Jahorinska deklaracija.
( ovaj tekst napisan je 27.12.2016. godine )
Dnevnik.ba