Održavanja koncerta Marka Perkovića Thompsona u Mostaru u znak podrške hercegbosanskoj šestorci koja u Haagu čeka izricanje drugostupanjske presude za ratne zločine iskorišten je kao nova prigoda da nam bošnjačka javnost pokaže što misli o Hrvatima i kako na njih gleda.
Tako smo posljednjih nekoliko dana zasuti priopćenjima i reagiranjima bošnjačkih političkih stranaka, nevladinih organizacija, predstavnika tzv. građanskog društva i sl. u kojima se traži zabrana održavanja i koncerta spomenutog pjevača.
Dvije su glavne skupine razloga zbog kojih se traži zabrana: Thompson je fašistički pjevač; Hercegbosna je fašistička tvorevina.
To su dvije tako jadne i prozirne laži da ne zaslužuju više od jednog retka objašnjenja: niti je Thompson fašist (čovjek je domoljub), niti je Herceg Bosna fašistička tvorevina (riječ o privremenom hrvatskom entitetu kojim su se bh. Hrvati spasili od pogroma u ratu).
No, to je samo koprena koja je navučena na zapravo duboku mržnju prema Hrvatima i činjenici da uopće žive u BiH.
Osobno smatram da je Marko Perković Thompson jedan bezvezan glazbenik koji je dobro shvatio gdje živi i od čega se dobro može zaraditi: malo se umotati u hrvatsku zastavu, često spominjati Boga, domovinu, obitelj, Domovinski rat, čast, ponos, svetinje… sve to uglazbiti u solidnom rock stilu, uz dobru promociju i raskošnu organizaciju koncerta privući mase i stvar je riješena; para dobra, a posao lak.
Koketiranje Marka Perkovića s ustaštvom nije ništa ni neobično ni novo. U vrijeme rata i mnogo važniji i nevažniji ljudi od njega su pjevali „Evo zore, evo dana“, pa nikom ništa. Sjetimo se samo Stjepana Mesića.
Istovremeno, problematizacija činjenice da je koncert posvećen hrvatskim uznicima u Haagu je još prozirnija. U vremenu u kojem se Hrvati osjećaju građanima drugog reda u Bosni i Hercegovini, nema nam druge nego se okrenuti Herceg Bosni i vremenu kad smo sami odlučivali o svojoj sudbini. Nitko ne govori da tijekom rata Hrvati nisu radili zločine. Jesu, Hrvati su tijekom rata radili zločini i oni koji su ih počinili trebaju za njih odgovarati i mnogi i jesu odgovarali.
Onog časa kad dobijemo pravosnažnu presudu suda u Haagu, opet se ništa neće promijeniti. Bosanskohercegovački Hrvati koji su rat proveli u BiH znaju da je Herceg Bosna značila isto što i sloboda – da su Hrvati protjerani sa svih područja gdje Herceg Bosne nije bilo i da je povratak bio sabotiran. Nikakav sud to neće promijeniti.
Obzirom na smjer u kojem ide današnja BiH, izgleda kako će Hrvati još dugo sa sjetom se sjećati Herceg Bosne i vremena kad su sami upravljali svojom sudbinom.
I tu dolazimo do suštine problema: nije problem ni Thompson ni Herceg Bosna ni haaška šestorka… problem je činjenica da u BIH Hrvati i dalje žive i da imaju svoje „ja“.
A to nam samo govori u kakvom društvu živimo. Oni koji se busaju u prsa kao najveći borci protiv diskriminacije i nejednakosti (uglavnom sarajevocentrični graDŽani) u stvari postaju glavni fašisti u ovom društvu.
Marko Perković Thompson jest bezvezan glazbenik, ali to ne znači da mu treba zabranjivati koncerte i osuđivati ljude koji ipak vole njegovu glazbu. Ako je netko spreman platiti kartu da sluša njegovu glazbu – neka izvoli, nema problema.
Ali je neprihvatljivo da netko zabranjuje koncert i to pod lažnim optužbama, posebno oni koji na druge projiciraju vlastite mane.
A što se Thompsona tiče, njemu je ovo samo odličan marketing.
Dnevnik.ba