Pisati o Sofi Oksanen i njezinu romanu ‘‘Kad su golubice nestale‘‘ veliki je izazov. S jedne strane suočavamo se s kompleksnim temama i motivima koji su preslika između ostalog i autoričina porijekla. Naime, mlada, ekstravagantna književnica stvara na finskom jeziku, ali osim finskih po majčinoj liniji vuče i estonske korijene. S druge se strane, nažalost, možemo poistovjetiti s njezinim likovima koji su prošli kroz periode okupacije, represije, političke i medijske manipulacije.
Oksanen je deklarirana feministica koja pred sebe stavlja zadatak da ispriča neispričane priče sunarodnjaka koji su bili svjedoci velikih povijesnih događaja i otkrije nam na koji su način utjecali na živote malih ljudi. Nakon što je 2012. godine izašao ovaj roman Oksanen je u intervjuima ponavljala da se falsificirana povijest treba ispraviti, a zločinima nad nacijom i ženama dati konkretno ime.
Prosječni čitatelj malo zna o povijesti Estonije, tu malu baltičku zemlju obično povezuje sa idiličnim krajolicima i brojnim jezerima. Oksanen želi svijetu skrenuti pozornost na povijesne događaje koji su obilježili krvavo 20. stoljeće, izmijenili izgled glavnog grada Talina, ali i cijele zemlje koja se borila za očuvanje kulturnog identiteta protiv mnogo jačih neprijatelja. Književnost je u tome odigrala značajnu ulogu, osobito usmena književnost koja nije podložna cenzuri.
Prva ruska okupacija baltičkih zemalja dogodila se 1940. godine, ali je već 1941. godine prekinuta prodorom nacističke Njemačke koja je u vrlo kratkom roku pokušala izbrisati ono što je zatekla i nametnuti svoja pravila. Stanovništvo se suočilo s deportacijama, smaknućima i koncentracijskim logorima. Novi prodor sovjetske vojske 1944. godine neki su vidjeli kao spas, međutim Estoncima se život nije značajno promijenio. Strahovlada je nastavljena samo se neprijatelj drugačije zvao. Te je godine Estonija smještena pod okrilje Željezne zavjese i tamo će ostati gotovo pola stoljeća.
U središtu romana ‘‘Kad su golubice nestale‘‘ su Roland i Edgar, rođaci koji se nađu na politički suprotnim stranama. Edgar je spreman učiniti sve za svoju osobnu korist pa i surađivati s okupatorom dok Roland gaji iluzije o slobodi. O Edgaru znamo skoro sve, kazivač priče nam ga je razotkrio te na mjestima implicirao njegove sklonosti i namjere. Roland je nešto zagonetniji što čitatelja intrigira te mu otvara prostor da i sam sudjeluje u događajima. Rolandu je Oksanen nekoliko puta dala glas, čitatelju se obraća u prvom licu kao kazivač što znači da je i njegova strana priče tada subjektivna, ali njega kao lika tada mnogo bolje upoznajemo. Rolandova je supruga Rosalie pronađena mrtva, navodno je izvršila samoubojstvo, a on u to ne može povjerovati i kreće u istragu.
Drugi ženski lik je Edgarova supruga Juudit. Nesretna žena je Edgarovo sredstvo kojim prikriva svoje tada neprihvatljive seksualne sklonosti, a njoj je na samom početku oduzeta svaka prilika za sreću. Rat je, ljudi ginu i Juudit se potajno nada da će ostati udovicom čime će se Edgara bezbolno osloboditi. Iako je Edgar rat preživio priklanjajući se svakoj nadolazećoj političkoj strukturi Juudit je autorica dala priliku da iskusi što je ljubav i seks. Ona će takvu ljubav osjetiti s njemačkim oficirom i naposljetku s Rolandom. Neki se događaji promatraju s velike udaljenosti, odnosno čitatelj saznaje o posljedici, ali mu uzrok ostaje nepoznat.
Ono što je jako važno za čitatelja jeste mogućnost identifikacije s likovima. Takva identifikacija ne podrazumijeva da se čitatelj s likom povezuje samo zbog istih doživljaja nego se ona događa na psihološkoj razini i nastaje nesvjesno zbog dobro i živo portretiranih likova koji nam se na određenoj razini sviđaju. Ženski likovi romana Sofi Oksanen tiši su od muških. Autorica tu činjenicu koristi kao sredstvo kojim povećava napetost, ali i upozorava na ondašnju realnost gdje su ženske sudbine obično zapisane muškom rukom i najčešće pogrešno interpretirane.
Važan dio romana ‘‘Kad su Golubice nestale‘‘ jeste Edgarov roman koji piše po naputku sovjetske vlasti. Politička propaganda nije dopuštala da se bilježi povijest kako se ona odvijala. Dokumentirala se alternativna realnost s ciljem utjecaja na svijest stanovnika te da se skrene pozornost sa vlastitih problema i prošlosti.
Oksanen nam ovdje kazuje priču na nekoliko razina. Njezin je roman povijesni, ljubavni, ali i detektivski jer nam pitanje Tko je ubio Rosalie? visi nad glavom kroz cijeli roman. Osim toga roman sadrži i elemente trilera što znači da se čita kao uzbudljivo i napeto štivo.
Estonija se zaslugom Sofi Oksanen našla u vrhu svjetske suvremene književnosti romanima ‘‘Staljinove krave‘‘ (2003.), ‘‘Pročišćenje‘‘ (2008.), i ‘‘Kad su golubice nestale‘‘ (2012.) koji su prevedeni na tridesetak jezika. U Finskoj je upravo izdala novi roman naslova ‘‘Norma‘‘, a mi nestrpljivo čekamo prijevod.
Dnevnik.ba