Uvijek mi je čast i zadovoljstvo u Čapljini sresti pjesnika Jozu Jakišu; razmjenimo par rečenica, upitamo se za zdravlje i za trenutna zanimanja. I to je to. Ne dogovaramo se za piće ili zajednička druženja.
Gajim posebno poštovanje prema tom čovjeku kojeg sam upoznao u svibnju 1994., vozeći se autobusom na liniji Čapljina-Međugorje-Čitluk-(zapadni) Mostar, u kojem je Jozo radio kao, kako je sam, na savršenom novo-hrvatskom uz mnogo samo-ironije, naglasio, „kartorupobušač“, tj. kondukter; a malobrojne je putnike, koji su u to vrijeme po putovnice išli u konzulat RH u Međugorju, zabavljao recitiranjem vlastite poezije. Kombinaciju dobroga pjesnika i konduktera u jednoj osobi naravno nisam očekivao na tome mjestu, pa je cijela situacija uvijek djelovala i smiješno i nadrealno. Jozo je bio jedna od najpamtljivijih ljudskih pojava toga vremena, iz naravno mog kuta gledanja.
Jozina poezija s prve mi je zvučala čudno, a jedan od razloga zašto pišem ovu kolumnu, na ovu temu, jest taj što imam određenu dozu osjećaja krivnje prema Jozi. O čemu je riječ? Davno sam čitao njegovu lirsku zbirku „Raskrižje uma“ (1997, Čapljina); u to vrijeme, činilo mi se da je Jozina poezija možda neopravdano depresivna i čak možda izraz svojevrsnog PTSPa (Jozo je i umirovljeni dragovoljac/veteran HVOa, koji je na prvoj crti obrane proveo čak 3 godine). Moja su očekivanja u to vrijeme u odnosu na post-daytonsku politiku u BiH bila nažalost neopravdano optimistična i, priznajem, pogrešna.
Dakle, dvadesetak godina kasnije, ispostavilo se da dotična Jozina zbirka niti je depresivna niti odveć pesimistična. Savršeno je realna i realistična. Jozo je zapravo jedina meni poznata osoba koja je, svojim individualnim diskursom, opisala, kao jedini i najbolji „prorok u svojemu selu,“ danas u velikoj mjeri realizirane tendencije evolucije ‘hrvatskog pitanja‘ i hrvatske društveno-političke sudbine u BiH. Navest ću kasnije nekoliko izrazito plastičnih primjera jasnog političkog diskursa iz te njegove rane knjige.
Sada, pošteno je reći nekoliko riječi o Jozinoj poeziji uopće. Dakle, iako je riječ o lirici, ona ima bitne značajke epske poezije: govori o velikim događajima, ali s vrlo malo osobne, lirske emotivnosti ili konotativnosti. Dakle, neka vrsta epike u malome. Jozo je pisao o Crkvi, međunarodnoj zajednici, hrvatskim političarima, ratu, Zapadu, patriotizmu....i uvijek me je fascinirao jedan ton kojeg sam mogao pronaći samo kod Joze: ton smirene, opće narodne mudrosti koja niti jednoga trenutka ne postaje pretenciozna. A pogotovo nije neljubazna niti obilježena mržnjom, posebice ne nekom vrstom kolektivne mržnje, stereotipa, ili sličnoga.
U Jozinoj poeziji ne postoji niti poetska, baš kao što ne postoji sadržajna, pretencioznost. Primjerice, metafore se skoro uopće ne pojavljuju, a nema ni drugih lirskih figura; osim rime, nema niti posebnih fonetskih tehnika; Jozo piše jednostavno, kratko, jasno, jezgrovito. Tu i tamo koristi sredstva tako-zvane „grafološke poezije“, ali vrlo jednostavne, primjerice „elementi“ pisano kao
e
l
e
m
e
n
t
i
I to je to.
Jozo je pjesnik koji je o sebi napisao sljedeće: „i jedan si od mnogih u nizu/što se u visine spremaju/a za puta i nemaju.“ („na koncu“) (grafologija je ovdje moja vlastita; svi nazivi Jozinih pjesama u zbirci „Raskrižje uma“ tiskani su malim slovom, i svi su stihovi pisani samo malim slovima; nema točaka niti zareza, što znači da čitatelj čita samo i jedino stihove; pjesme je dobro čitati naglas, za sebe.) Jedan od najljepših opisa opće ljudske sudbine, slabosti, nemoći, i zabludjelosti.
Dakle, kakve središnje političke teme nalazimo u „Raskrižju uma“?
Prva je tema opće razočaranosti smjerom hrvatskog vođstva, kroz povijest; tu je temu Jozo izložio u pjesmi „općinski balkon“:
tisuću devetsto dvadeset i pete
na ovaj isti općinski balkon
ispeo se
gospodin stjepan radić
/moj mu je djed od srca pljeskao/
tisuću devetsto šezdeset i druge
na ovaj isti općinski balkon
ispeo se
drug josip broz
/moj je otac moranjem doveden/
tisuću devetsto devedeset i četvrte
na ovaj isti balkon
ispeo se
gospodin franjo tuđman
/ja sam pio kavu u bobetinu kafiću/
i poslije sve gospode i drugova
što su se peli na ovaj isti općinski balkon
ja predlažem mojoj djeci
neka ga sruše (svibanj 1994).
Jedini posebno važan faktor za razumjevanje ove pjesme sastoji se u činjenici da se ‘bobetin kafić‘ (Bobeta je u međuvremenu preminuo, ali njegov sin još uvijek drži isti kafić) nalazi blizu čapljinske općine, na udaljenosti od ne više od 100 metara; Jozo je vjerojatno sugerirao da je Tuđmanov govor saslušao, da je bila velika gužva, ali i da je on bio pomalo na distanci, više zauzet vlastitom ‘kavom‘ nego samim Tuđmanom 1994. kada je jasno što se sa bh. Hrvatima dogodilo.
U pjesmi ‘mi smo vojska kurčeva‘ opisano je Jozino iskustvo HVOa:
„tri godine u boju
stalno na prvoj crti
pričam
sa smrti
tri godine
ja dajem mladost svoju
samo za koga
malo znam još više ne znam
a tamo dolje dijele se stanovi
zapošljavaju ljudi koji nisu ni vidjeli rova...
mi smo vojska kurčeva
samo sjedimo na jajima
čuvamo komuniste
i sve one sa predizborne liste.“
Drugim rječima, Jozo je jasno prepoznao da se, u smislu političke kulture, ništa nije promijenilo. Predstavnici Hrvata u BiH ponašaju se baš kao i bivši komunistički dužnosnici. U najbitnijem političkom smislu, vrijeme je 1991. zapravo stalo i ostalo, u obliku vrtnje u besmislenome krugu.
To je također naglašeno u izvrsnoj pjesmi „olovni vojnici“:
„poradi federacije
pošli smo u rat
i nakon velikih bura
protiv federacije poveo
me brat i sad me
u još manju gura
i koje smo mi budale
uvijek isti naivci
sad kad su maske pale
mi smo ti
drveni vojnici.“
Drugim rječima, Jozi Jakiši bilo je 1997. i ranije posve jasno da je Federacija propali entitet, da od toga ne može biti ništa, da je zasnovana na obmani i vještački, neprirodno zaustavljenome pokretu početom 1991. O tome još preciznije govori njegova pjesma pod nazivom „federacija“
„Samo lažu mojoj naciji kako smo pravni i ravnopravni u toj federaciji a nemamo ni jedan grad samo kanton kojeg srbi drže samo kanton gdje se zmije na kamenu prže i dva udrobljena za sva vremena moj jadni narode“
Posve logično, Jozo nema nikakvog povjerenja niti u međunarodne posrednike i upravitelje, a daleko prije mnogih inozemnih analitičara (kao što je Robert Hayden), svjestan je činjenice da inozemna uprava (ili OHR) u BiH zapravo nastoji obnoviti jednu ‘SFRJ u malom‘, ali na osnovi ideologije koja je vrlo slična komunističkoj (koja je pak, paradoksalno, proglašena mrtvima iako je u BiH još uvijek vrlo živa i živahna); o tome vidi Jozinu pjesmu „o bože luđaka“:
„u mostaru osnovaše antifašističko vijeće a znate li tko je u njemu košnik i pet muslimana košnik i pet hrvata košnik tri srbina jedan židov i jedna žena iz mješanog braka o bože luđaka“
Zanimljivo je da, u „Raskrižju uma“ uglavnom nema iskazanoga povjerenja u ono onostrano, primjerice, u vjeru i katolicizam. Jozino razumijevanje „Crkve u bh. Hrvata“ izrazito je ovostrano i politički osvješteno. Izdvajam posebice dvije pjesme; jednu o ‘zazidavanju vrata‘ čapljinske crkve, a drugu, prekrasnu, o prikazanju u Međugorju, prikazanju koje je puka ‘fasada‘ za posjetu inspiriranu potrebom za putovnicom i brzom emigracijom u druge zemlje:
„i sudnjega dana zazidasmo crkvu i u njoj koliko grijeha pola moga hrvatskog puka puca od smijeha a druga se polovica krivi [plače] iz interesa i gledam odlaze fratri s autima a svojemu štovanom puku ostaviše e l e m e n t e“ („svom štovanom puku“)
„stojim na mjestu kartorubušača i zborim svoje stihove na zadnjem sjedištu opominjem pušača gospodine ili ili ili svakako smo popušili
dok čitam misli mojemu puku uvijek netko zove moli te ja pružam svakome ruku gospodine izvolite međugorje međugorje međugorje
i mislim idu molit se gospi u rukama nose pticu i cvijet o bože ti im oprosti oni idu po putovnicu pa u bijeli svijet“ („prikazanje“)
Posebno zanimljivo, samo prividno kriptična pjesma nosi naslov onoga kojemu je i posvećena, „monsinjoru“:
„neka crkva propovjeda vjeru nek ulijeva snagu mojemu puku ti ne znaš kako je mojoj duši i mojemu tijelu od tih suživotnih ruku“
Nudi li Jozo neke odgovore, ili rješenja, u zbirci „Na rakrižju uma“? Postoji li, za Jozu Jakišu, negdje neko svijetlo nade?
S individualnog stajališta, Jozo nema iluzija o tome da je, u nekome smislu, njegovo vrijeme prošlo, da je za njega kasno, da ne može više profitirati. „Sam sam kriv, nisam na vrijeme ušao u promjene, jedino odijelo sa vjenčanja čuvam za ukopa....“ („triježnjenje“)
No, s općeg stajališta, i sa stajališta normalnog, razumnog čovjeka, Jozo jasno vidi tri rješenja ili tri vrste odgovora. Jedna je, naprosto, „znanje“ – hrvatski narod mora znati što mu se događa („pokvareni zapad“); također, mora razumjeti da „ne smije biti sluga“ („pokvareni zapad“). Na koncu, kao treće, „mi jednom moramo proći ispod duge pod njom umrijeti ili vječno opstati i biti svoj na svome i nema druge prijatelju moj u boj, u boj, u boj“ („i nema druge prijatelju moj“). Kao opis duhovnog i političkog stava, ove riječi Joze Jakiše nemaju pandana u današnjoj zvaničnoj, stranačkoj politici bh. Hrvata. Nažalost, još jednom se pokazalo da se politička istina pokazuje prije u relativno usamljeničkom diskursu loše plaćenog pjesnika nego u zvaničnome, žargonskom i siromašnom, diskursu dobro plaćenih, ali potkupljenih, političkih zvaničnika i stranačkih lidera.
(Više o Jozi Jakiši možete pročitati ovdje: https://hr.wikipedia.org/wiki/Jozo_Jakiša, Jozu sam nedavno sreo; rekao mi je da priprema zbirku kratkih priča, u stilu narodne priče-mudroslova.)
Dnevnik.ba