Nakon što je stvorena versajska Jugoslavija pojavila se kod srpskih hegemonista ideja o jednom zajedničkom jeziku. Nazvali su ga srpsko-hrvatsko-slovenski. Naravno, crnogorskog, bosanskog i makednoskog nije bilo, jer za njih nisu niti postojali Makedonaci, Crnogoraci i Bošnjaci.
Nedugo iza toga preimenovan je jezik u jugoslavenski. Naziv je odgovarao dobro velkosrpskoj ideologii o jednoj državi i jednom jeziku. Bio je to najbolji put za stvaranje jugoslavenske nacije. Ali to je bila samo prikrivena misao.
S nestankom hrvatskog i slovenskog nacionalnog osjećaja, prestala bi postojati i jugoslavenska nacija. Svi bi bili Srbi. Pa bi se vjerojatno i Jugoslavija mogla ponovno pretoviriti u Srbiju. Jer velikosrpski ideolozi nisu nikada odustajali od majčice Srbije.
Sloboda i nametanje
Onda je došla Titova Jugoslavija, u kojoj su se Makedonci i Slovenci dovoljno emancipirali, pa se u njihov jezik nije više zadiralo. Srbi su postali nešto lukaviji, odustali od jugoslavenskog jezika, jer se nije uklapao u novo nastalo društveno stanje, pa su se svom silom bacili kao hijene na hrvatski, trudeći se dokazati da ga nema, da postoji samo srpsko-hrvatski.
Na taj način se ubijala svaka pomisao kod Hrvata da bi mogli biti nešto drugačiji od Srba. Tako je tiho progurana ideja o jednom jeziku, jednom narodu u jednom djelu države. Koliko su velikosrpski ideolozi bili ustrajni na toj ideji pokazuje se najbolje u tome da su mnogoborjni Hrvati bili zatvarani zbog pisanja o samostalnom hrvatskom jeziku.
Ideja o srpsko-hrvatskom jeziku se dopala i velikom vođi, „najslavnijem sinu jugoslavenski naroda”, jer je u tome vidio mogućnost za novu krilaticu: jedan jezik, jedan narod, jedna država i jedan vođa. Nije ga smetalo previše niti to što je to bila kontradickija u odnosu na proklamiranu slobodu svih naroda. Vožd se nije puno miješao u veliksrpske planove. Važno je da ima mir i uspješan hedonistički život.
Čudno je kako niti danas njegove pristalice ne vide da je bio sličan mladom sjevernokorejskom diktatoru, i to ne samo po svojem pačjem hodu i njihanju pozamašnog trbuščića, nego također i po vrlo razvratnom životu. O kakvom se narcisoidnom diktatoru radi pokazuju najbolje njegove izjave pred smrt kako će se nakon njega sve urušiti.
Očito da “najslavniji sin jugoslavenskih naroda” nije čitao Bibliju, inače bi znao da se kula sagrađena na čvrstim temeljima ne może lako sruštiti. A desetak godina nakon njegove smrti pokazalo se dobro na kakvim temeljima i na kojoj ideologiji je bila sagrađena Jugoslavija. Pokazalo se jasno na što Srbi misle kad govore o jednom zajedničkom jeziku, ovaj puta srpsko-hrvatskom. Slovence i Makedonce su pustili na miru. Što će im u Jugoslaviji oni koji ne govore srspko-hrvatski. Koliko je velikosrpskim ideolozima bilo stało do zajedničkog jezika osjetili su prvo Hrvati i Bošnjaci na svojim leđima.
Nova taktika
Onu poznatu Miloševićevu krilaticu, koja nalazi utemeljenje kod srpskih akademika, da je srpska zemlja tamo gdje god živi Srbin, moglo se zamijeniti i ovom: „Srbija je tamo gdje se govori srpski-hrvatski”. Kako izgleda preodgoj onih koji žele govoriti hrvatskmi ili bosanskim jezikom, osjetili su ponajbolje stanovnici Vukovara i Srebrenice. Tko ne govori srpsko-hrvatski (srpski) nema pravo niti na egzistenciju. Jer tko ne govori srpsko-hrvatski, taj i ne razmišlja srpski.
U zadnjih dvadesetak godina promijenila se taktika. Iako u Srbiji vlada bijeda koja vrišti do neba, pronalaze Srbi i Hrvate koji će poput jedne književnice erotskih romančića, nakon preseljenja u Beograd, bez imalo stida, izjavati kako se u Hrvatskoj bijedno živi i da nema slobode.
Zanimljivo je da su je morali korigirati neki čestiti Srbi koji znaju da je socijalna pomoć u Hrvatskoj veća nego dobra plaća u Srbiji, i da u Hrvatskoj Srbi mogu srbovati kolikogod hoće, za razliku od Hrvata u Srbiji. Istina to srbovanje je danas nešto suptilnije. Budući da se danas hrvatski jezik u Hrvatskoj ne może zabraniti, isplatnije je govoriti o ugroženosti manjina, besperspektivnosti ekonomije, ustaštvu na svakom koraku, o tome kako je sve bilo divno u Jugoslaviji. I napose je unosno govoriti danas u Hrvatskoj o tome kako je „najslavniji sin svih naroda” bio, i pored progona neistomišljneika, zatvaranja, slanja na Goli otok, ubijanja opasnih emigranata, utjelovljenje čestitosti i borbe protiv fašizma.
Ima nažalost i naivnih među Hrvatima koji u tako nešto povjeruju, pogotovo među onima koje su roditelji od ranih godina u tom duhu odgajali da prikriju svoje zle tragove.
Uostalom, srpski ideolozi, i to bi trebali znati zavedeni Hrvati, nisu nikada voljeli Tita. Trebao im je samo kao simbol očuvanja Jugoslavije i njihove dominacije. Potvrdu za to nalazimo danas u rehabilitacji četništva. Zanimljivo je da jugonostalgičare iż Hrvatske to ne smeta puno. Pa ipak većina od njih koji se kunu u Maršala i Jugoslaviju su oni drugi koji nikako ne mogu prihvatiit činjenicu da više nema nikakve mogućnosti za obnovu velikosrpske ideologije, kojima navodno smrdi sve osim jugoslavenstva. Ili možda ipak velikosrpstva?
Jugonostalgičari i podrivanje Hrvatske
Nažalost još dugo vremena će Hrvatska morati dokazivati da nije ustaška, da su pojedini nacionalistički ispadi nedozrelih klipana na razini europskog prosjeka, da su manjine slobodne, puno slobodnije nego u Srbiji. Tko se to tamo usudi govoriti o ugroženosti Hrvata u Srbiji tako drsko poput Pupovca o ugroženosti srpstva u Hrvatskoj.
Još dugo vremena će jugoslavenski nostalgičari opterećivati Hrvasku. Jer podrivanje iznutra je danas moguće, pogotovo tada kad se u tu svrhu zlorabi gvovor o ljudskim pravima i slobodama, kad se zna da je zapadni svijet na to posebno osjetljiv. Nažalost neki hrvatski političari se ne snalaze.
Niti poneki intelektualci nisu daleko od toga. Nekima je od njih važnije podrivati trenutnu vlast, tobože zbog prevelikog liberalizma, nego strpljivo čekati da se napokon stane na kraj urušavanju Hrvatske iznutra. A upravo za to je jugonostalgičarima potrebna naivna desnica. Poneki od njih koriste puno više srpskoj ideologii nego hrvatskoj emancipaciji od komunističke prošlosti.
Nije svatko nadaren za politiku, pogotovo ne onu ozbiljnu i međunarodnu. I to bi trebali znati neki od hrvatskih intelektualaca koji bi htjeli sve probleme riješiti preko noći. Ne może se raskrinkati sve ono što je šminkano dobrim jugoslavenstvom desetljećima. Kako bi se došlo do uspjeha potrebno je puno strpljenja i pameti. A očito je da je neki nemaju, jer svojim ispadima štete Hrvatskoj i hrvatskom narodu u cjelini.
Put povratka majčici Srbiji
I sada ta nova inicijativa o jeziku, o tom divnom jednom jedinom jeziku, zajedničkom jeziku, koji bi trebao osvijestiti Hrvate, Bošnjake i Crnogorce, ukazati im na put povratka pod okrilje majčice Srbije. Jer ta ideja je vjerojatno tamo rođena. Očito je netko tu ideju vrlo uspješno progurao među one hrvatske, bošnjačke i crnogorske jugonostalgičare koji nikako da shvate da je vrijeme Jugoslavije i Maršala prošlo.
Hrvati su platili visoku cijenu boreći se za svoj jezik. A platili je nisu uzalud. Jer dok postoji jezik postoji i narod. Beograd nije iż dokolice inzistirao na srpsko-hrvatskom, kao što preko Tita nije bez ozbiljnog promišljanja inzistirao odvajanje Hrvatske katoličke Crkve od Vatikana. Bez jezika i bez veze sa zapadnim katoličkim svijetom, bez utjecaja Vatikana, Hrvati bi bili ostavljeni na milost i nemilost politici beogradske čaršije.
Bez hrvatskog jezika i veze s Vatikanom Hrvate bi bilo puno lakše proglasiti Srbima katoličke vjere. Zar se nisu godinama srpski povjesničari svim silama trudili dokazati kako su i svi bosanski muslimani Srbi muslimanske vjere, iako je svakom od njih jasno da u vrijeme dolaska Osmanlija u Bosni i Hercegovini gotovo da nije bilo pravoslavaca. A oni su kroz povijesni razvoj u Bosni i Hercegovini postali Srbima.
Novija igra oko jezika i nije za Hrvatsku tako veliki problem. Ali problem bi mogao biti za Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Jer ako itko ikada dođe glave Bosni i Hercegovini bit će upravo ti opasni jugonostalgičari poput Kazaza i njemu sličnih koji nikako da shvate da je njihovo vrijeme prošlo i da se treba prilagoditi novim prilikama. Uporno inzistiranje na građanskoj državi u Bosni i Hercegovini, kao i jadikovanje zbog propasti Jugoslavije, pa sada komunistička rezolucija o jeziku, ide samo u prilog velikosrpskim idejama. Još kad se vidi koje su perjanice sve to potpisale, postaje jasno o čemu se radi.
Samo zašto baš sada u Sarajevu? Možda su to učinili iż nemoći? Možda su to zadnji trzaji jugonostalgičarstva? A možda se iza svega krije nešto puno važnije i ozbiljnije? I to se ne smije ispustiti iż vida. Puno toga je u politici nejasno, pogotovo onoj zapadnoj prema Balkanu. Jer kako drugačije shvatiti da se Vučić Europskoj zajednici dodvara i pare kasira, a istovremeno stacionira rusko oružje u Srbiji? Kad je oružje tu, brzo se pojave i vojnici.
„Njihova su djeca već na Zapadu”
Nije Vučić glavni igrač. Jer on kao Šešeljevo i Nikolićevo potrčkalo nema dovoljno mudrosti za to. Netko ga je ipak poučio kako se dobro igra igra između Zapada i Rusa. Netko tko je možda iż Beograda uvijek vozio konce kad su u pitanju velikosrpke ideje.
Netko tko i s tom jezičnom deklaracijom, naizgled lakrdijom, vozi konce. Uostalom ne treba smetnuti s uma niti to da Velika Britanija nije više član Europske zajednice, pa neće zastupati niti njezinu politiku prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Ako ju je ikada i zastupala.
Na Balkanu su moguće i novije igre, puno opasnije od onih dosadašnjih. A izmučenim ljudima, svejedno u kojoj državi, je potreban mir. A njega neće biti u Bosni i Hercegovini dok se sve tri naroda ne dogovore i postanu ravnopravna.
Možda bi se taj dogovor lakše postigao da ga ne ometaju Titovi pioniri, koji su svoju djecu, za svaki slučaj, već smjestili po zapadnim državama. Hrvatska, bošnjačka i srpska sirotinja nije to mogla, jer u Maršalovo vrijeme nije mogla doći do kapitala. On je bio omogućen samo onima koji su poput papagaja ponavljali da postoji samo jedan jedini jezik, srpsko-hrvatski.
Dnevnik.ba