Jučer sam bila kod frizera. Sjedeći pred ogledalom s ogromnim četkama u kosi, izgledajući poprilično apsurdno – slušala sam žene. Anegdote iz mladih dana svakoj od njih su zajedničke; niz pokušaja (ne baš sretnih zamisli) uvijanja / ispravljanja kose nekonvencionalnim metodama i slične majmunarije. A zašto? Za ljepotu. Sve za ljepotu, moje dame.
Danas, te iste žene – biraju komfor.
Odustaju li vremenom od sebe i svoje ljepote ili rastu duhom? Shvaćaju li , kroz godine, da ljepota , uistinu , jeste – samo ono oku nevidljivo?
Možemo li, ustvari, definirati pojam ljepote?
„Ljepota je dio povijesti idealizacije koja je sama dio povijesti utjehe. Ali ljepota možda neće uvijek utješiti. Ljepota lica i tijela muči, pokorava; ljepota je bahata. Ljepota koja je ljudska i ljepota koja je stvorena (umjetnost) – obje pobuđuju fantaziju o posjedovanju. Naš model ravnodušnosti dolazi od ljepote prirode – prirode koja je rezervirana, nadsvođujuća, koju je nemoguće posjedovati„ - rekla je američka spisateljica Susan Sontag.
Sontag je subjektivno definirala ljepotu. No, pojam ljepote kroz vrijeme se mijenjao.
“Djevojka s naslovnice upumpana je u krvotok naših kultura i neuroza. Sveprisutna je. Ona je san svih žena, a moja osobna noćna mora“ , stoji u tekstu tekstu Eve Ensler proslavljene autorice “Vagininih monologa“.
Ljudi su vizualna bića i ljepota se isprepliće kroz sve aspekte života. Oduvijek i jeste. Fizička, duševna i ljepota filozofije života.
O ljepoti se (kao i o ljubavi) uveliko pisalo, diskutiralo,pjevalo. Za ljepotu se ratovalo.
Znate, kad se piše tekst veliki dio pozornosti odlazi na pravilan odabir naslova koji, nikako, ne smije biti previše senzacionalistički („IMAO JE SAMO KRUH I ŠUNKU; NIKADA NEĆETE VJEROVATI ŠTO JE NAPRAVIO“) i , dakako, fotografije. Važna je i ljepota teksta.
Žene će pročitati baš sve o ljepoti, odnosno o tom Kako biti bolja, ljepša, duhovitija...
Jer nikada nije dovoljno. Uvijek je bolja malo duža kosa, malo vitkija figura, malo veća guzica. Cijela industrija živi na temeljima ženskih nedostataka; kremice, puderi, noktići, umetci, spray tan , bogotac.
Da se razumijemo – nisam feminist (znam da sam trebala napisati feministkinja), no , iritira me sustavno uništavanje ženskog samopouzdanja, stvaranje nerealnih očekivanja od realnih žena.
Jer , svaka je lijepa , ali samo ako se ona takvom doživljava. Ništa gore od ljepotice trule iznutra. Ljepotice čija ljepota počinje odobravanjem okoline.
Nekad davno Coco Chanel je rekla kako ne postoji ružna žena, samo lijena. Pritom – mislila je na onu fizičku ljepotu. No, Coco, nije li ljepota u oku promatrača? Nije li unutrašnje zadovoljstvo ono što ženu čini lijepom?
Ja , evo , smatram da se ljepota rađa u duši (računam, svi imamo dušu..).
Biti duhovno privlačan – cilj je i izazov. Biram zanemariti ostalo.
Smatram da je sasvim ok to što postoje i oni dani kada ponosno nosim mjenjač na vrh glave i trenirku iz prvog srednje u trgovinu. Ok mi je izađem na svjetlo sunca noseći prirodu kao modni dodatak.
Smatram i da je ok obući večernju haljinu na tenisice. Ok je imati kratku kosu, jača bedra i dvije kile viška, jer ne postoji ultimativno poimanje ljepote. Postoje samo trendovi, no nije ljepota trend da se prilagođava masama svake sezone.
Kad si sretna sama sa sobom ; tek tada si lijepa. Tek tada je ok nositi poderane trenirke ponosno jer one tada znače da si odabrala nedjelju provesti u ljudskoj formi, a ne da si depresivni ljenjivac.
Kad si sretna odrazom u ogledalu ujutro čak i ako je taj odraz masne kose i s licem koje podsjeća na alat za obrađivanje zemlje – baš tad si lijepa.
Jer tada – si stvorenje koje zrači. Energijom, osmjehom i srećom. I lijepa si.
Kada širiš ljubav , ona ti se i vraća.
Jer, nije li ljubav ta koja nas čini sretnima, a samim time i lijepima?
Valjda se ljepota u ženama rađa s godinama (nadam se barem) i navijam da žene s početka teksta biraju prihvatiti sebe i zračiti dobrotom,a ne trendovima koje nameću insta fitness modeli.
Kako god.
Dnevnik.ba