Željko Komšić, bivši član Predsjedništva BiH, današnji lider omanje oporbene stranke, nedavno se, 10. srpnja, ponovno oglasio, i to u Dnevnome Listu.
Većina njegovih izjava ima jednu posebnu kvalitetu zbog koje čovjek skoro odmah i neposredno razumije da je Komšićevo obnašanje funkcije ‘hrvatskog‘ člana BiH-Predsjedništva ogromna, posve jednoznačna, i neizbrisiva sramota za bh. Hrvate. Naime, možemo maknuti na stranu sve moguće pravne, ustavne, politološke razloge koji su govorili, i još uvijek govore, protiv načina na koji je Komšić izabran na dotičnu funkciju, čak u dva navrata, 2006. i 2010 (O tim razlozima, zainteresirani čitatelj može pogledati ovdje: http://www.idpi.ba/pehar-demokracija/ ). Ostaje jedan drugi i dodatni faktor: Komšić je, kao politički analitičar, i naprosto komentator, toliko neupućen i nekreativan da vrlo brzo shvatite da se uzroci, zbog kojih je netko odlučio da upravo njega kandidira na dotično mjesto (‘Hrvata‘ u članu Predsjedništva BIH), nalaze ne u samome Komšiću, nego u isključivo nekim izvanjskim faktorima, i interesima. Ti izvanjski faktori i interesi, a ništa što je intrinzično vezano uz samoga Komšića, posve objašnjavaju cijelu priču o Željku Komšiću i odnosima između Hrvata i Bošnjaka (najmanje) u razdoblju od 2006 do 2014.
Naime, Komšić je u svojoj izjavi za Dnevni List naglasio dvije stvari:
1. Navodno mu je Čović rekao da „on (Komšić) nije uradio ništa na štetu Hrvata“ (za vrijeme obnašanja svojega mandata).
2. Iako je danas situacija bitno drugačija, čini se da Hrvatima ne ide ništa bolje. Dapače, Čović je onaj zbog kojeg danas imamo „Hrvate prvog, drugog i trećeg reda;“ Komšić pod prvima misli na Hercegovce, pod drugima misli Hrvate Središnje Bosne, a pod trećima misli na ostale Hrvate, primjerice one u Sarajevu, Zenci ili Tuzli.
Također, Komšić naglašava da su svi narodi u podjednako lošem položaju (ili da su svi podjednako „žrtve nepravdi“), ne samo Hrvati, te da, a taj dodatak čini mi se najzanimljivim, na izborima za članove Predsjedništva BiH, i bh.Hrvati imaju pravo glasati za bošnjačkog člana Predsjedništva, ukoliko im hrvatski kandidati nisu po volji. Drugim rječima, Komšić sugerira da, kada je riječ o članovima Predsjedništva iz Federacije, oba naroda Federacije imaju pravo utjecati na izbor kandidata iz reda drugog naroda.
Sve ove izjave podjednako su smiješne i neozbiljne. Pogledajmo prvu: Komšić sugerira da neki autentični Hrvat (Čović?) zapravo njemu, Komšiću, nije mogao prigovoriti zbog činjenja neke štete narodu kojeg je on, Komšić, u Predsjedništvu BiH trebao predstavljati. Ta je izjava toliko žalosna i isprazna i demagoška da ozbiljan analitičar na tu izjavu ne bi trebao trošiti mnogo riječi. Jedan bh.političar, navodno ljevičar, hvali se tobožnjom činjenicom da je neki drugi bh.političar njemu rekao da nije učinio štetu bh.Hrvatima.
Zapravo, Komšić jest učinio štetu bh.Hrvatima već samom činjenicom da je pristao biti kandidatom jedne većinski bošnjačke stranke koja ga je odlučila kandidirati prema protuustavnome izbornome zakonu BiH, na poziciju na kojoj izbor kandidata vrlo lako može biti određen glasovima iz ‘drugoga naroda‘, u ovome slučaju bošnjačkoga. Komšić je pristao figurirati kao bošnjački predstavnik u Predsjedništvu BiH koji ipak okupira poziciju nekoga tko bi trebao biti ‘hrvatski predstavnik‘. I to Komšić, čini mi se, uopće ne razumije. Također, njegovo spominjanje mogućnosti da Hrvati utječu na izbor Bošnjaka u Predsjedništvu BiH još je otvorenije demagoško. Naime, Hrvati ne mogu, zbog brojčanih odnosa, efektivno odrediti ishode biranja kandidata za članove Predsjedništva BIH. A drugo, i kada bi mogli, zašto bi to činili? Drugim rječima, Komšić sugerira da su Hrvati podjednako neodgovorni kao jedan dio bošnjačkog glasačkog tijela, te da bi i oni, kada bi mogli, Bošnjacima birali njihovog predstavnika. To je neutemeljena i nedobronamjerna sugestija koja otkriva Komšićev pravi stav prema Hrvatima, a vjerojatno i Bošnjacima: naime, on na „konstitutivne narode“ gleda s prezirom, kao inherentno nemoralne i politički neodgovorne kolektivne osobnosti.
Ovdje ne želim braniti Čovića od Komšićevih napada. Ukoliko to žele, to mogu napraviti članovi Čovićeva ureda (premda oni to vjerojatno ne žele, a ne želi niti sam Čović). No, postoji jedna količina vjerojatnosti da je, u vrijeme kada je HDZ ulazio u koaliciju sa DFom (i SDA) na razini Federacije, tijekom 2015., Čović uistinu dao iskaz koji mu Komšić pripisuje. Iz kuta stranačkog interesa, iskaz je vjerojatno razumljiv jer trebalo je popraviti odnose sa dojučerašnjim političkim smrtnim neprijateljem. No, iz kuta realnog hrvatskog nacionalnog interesa u BiH, iskaz je vrlo sporan. Naime, nije istina da Komšić nije učinio nikakvu štetu bh. Hrvatima. Dakle, „Čovićev“ iskaz ne stoji.
No, iskaz upućuje također na jedno pitanje koje je, u kontekstu bh.politika i stranaka, zapravo vrlo zanimljivo. Naime, koliko je uopće sam Komšić bio odgovoran? I trebamo li ga, kao pojedinca, uzimati odgovornim. Ili je on, zapravo, samo dio jednog projekta, za kojeg su uglavnom odgovorni drugi?
Ukoliko lider HDZa, ili čak članovi HDZa, misle da je Komšić samo dio jednoga projekta, te da je sam, kao pojedinac, nebitan, oni tragično i kolosalno griješe. Naime, Komšić je upravo zanimljiv jer bez osobnosti, ili likova, kao što je Komšić, većina loših stvari i dinamika u BiH ne bi se mogla događati. Morate imate „Komšiće“ da biste mogli upriličiti ono što su međunarodna zajednica, i bošnjačke elite, upriličile kroz izborni zakon te posebice kroz izbore za članove Predsjedništva tijekom 2006. i 2010. Morate imati nekoga tko će pristati igrati jednu ulogu. Naime, tu ulogu, zbog njenog enormnog nepoštenja, ne može igrati svatko, kao što svatko ne može igrati ulogu ‘Visokog predstavnika‘ (diktatora koji glumi da promovira bh. demokraciju, a zapravo djeluje svojevoljno, ali po nalogu, dakle kao prikriveni poslušnik, diplomacije SAD).
Naime, Komšić igra ulogu ‘Hrvata‘ koji je u BiH Predsjedništvo izabran većinskim bošnjačkim glasom, i sa kojim se bh. Hrvati u većini ne mogu uopće identificirati; osim toga, riječ je o članu Predsjedništva koji zapravo ne odgovara nijednome ‘konstitutivnom narodu‘ jer zvanično ne predstavlja niti jedan konstitutivni narod. On je proizvod jedne zbrke koju je međunarodna zajednica proizvela kroz izborni zakon koji očevidno krši ključne odredbe Daytonskog Ustava za BiH, a koji je izravno legitimiran i amenovan i od strane (bošnjačko-inozemne večine sudaca) Ustavnoga suda BiH. Dotični je pristao igrati tu ulogu kako bi dotična zbrka bila potvrđena i kako bi bh. demokracija bila minimizirana i stavljena pod kontrolu međunarodnih predstavnika, a na štetu i istinskog pluralizma i istinske multietničnosti u koju se upravo ona stranka, koja je Komšića delegirala, lažno, odnosno hineći, dugo vremena zaklinjala (tj. SDP).
Danas, kada se prisjećamo Komšića u godinama 2006. i 2010., ipak kao da govorimo o nekim pradavnim vremenima. Jer, u međuvremenu, Socijaldemokratska Partija BiH kolabirala je. Ustvari, rezultati Komšićeve besramne spremnosti, da igra jednu nepoštenu i u osnovi protuustavnu ulogu, nikakvi su; nema ih nigdje. Ne pamtimo to vrijeme i tu funkciju ni po čemu dobrome. No, prisjećanja na ta vremena važna su u jednome drugom smislu: naime, Komšić je bio moguć samo pod određenom skupinom uvjeta: osim izbornih pravila legitimiranih od strane nekoliko važnih inozemnih aktera, te spremnosti i mnogih i Bošnjaka i Hrvata i Srba da igraju prema tim pravilima, i vrlo jaka bošnjačka stranka, koja glumi multietničnost, a koja može učinkovito usmjeriti svoju izbornu bazu prema nekim strateškim načinima glasovanjima: primjerice, za ‘hrvatskog kandidata‘ za člana BiH-Predsjedništva. Danas takve stranke više nema. DF definitivno nije niti blizu nekadašnjoj snazi SDP. Upravo stoga, ponavljanje Komšića, sa Komšićem, vjerojatno nije moguće. No, moguće je sa nekim drugim igračem, primjerice, nekim iz SDA (ili iz Naše Stranke).
To nas ponovno vodi jednoj važnoj temi: što ako bi se takva situacija ponovila? Kao što sam mnogo puta ponovio, prolazak Dragana Čovića na izborima 2014. uglavnom je prozvod faktora sreće, i to zbog velike gužve u dijelu terena gdje su bošnjački kandidati za ‘bošnjačkog člana Predsjedništva‘ napadali gol, odnosno dotičnu poziciju. Lako se moglo desiti da bošnjačko strateško glasovanje izabere novog „Željka Komšića,“ koji je u to vrijeme nosio lik „Martina Raguža.“ Dakle, riječ je o realnoj mogućnosti, naravno ovisno o tome kako će se dalje razvijati situacija sa pregovorima oko novog izbornog zakona. Glavno je pitanje, zapravo, kako bi se trebali ponašati sami Hrvati, a kako kandidati i stranke koje se slažu sa načelnom ocjenom da je nešto temeljno pogrešno u činjenici biranja ‘Hrvata‘ u Predsjedništvo BiH većinskim bošnjačkim glasom.
U situaciji, kada igrate po nepravednim pravilima, i svjesni ste da je tako, a kada postoji jedna manja vjerojatnost da ipak, u toj igri, dobijete ishod koji vam odgovora, možete reagirati na dva načina. Ili tako da napustite igru. Ili tako da ostanete u igri. Ukoliko ostajete u igri, morate biti svjesni da ćete, s vremenom, svoju vlastitu tvrdnju, da je riječ o nepravednim pravilima, početi shvaćati sve manje ozbiljno. A i drugi će tako početi shvaćati vašu dotičnu tvrdnju. Tijekom 2014. sugerirao sam Hrvatima da naprosto ne izlaze na izbore. Naime, smatram dotična pravila nepravednima. Upravo stoga, ako bih glasovao, ili savjeovao nekome da glasuje, ustvari bih podržao nepravedna pravila. No, kako onda mogu tvrditi da su to nepravedna pravila?
Isto vrijedi ako bih bio protu-kandidat, primjerice, Željku Komšiću 2006. i 2010. I onda bi bilo nelogično i neumjesno s moje strane tvrditi da su pravila nepravedna tek nakon što sam izgubio na izborima, baš kao što su to tvrdili vodeći članovi HDZa. Naime, u oba navrata, važni kandidati HDZa (Ivo Miro Jović i Borjana Krišto) bili su glavni gubitnici, ali, mene strahovito čudi zašto su ti kandidati uopće pristali na kandidaturu. Gledano iz tog kuta, primjetimo, prvo, da je riječ o razdoblju od skoro deset godina: drugo, i najvažnije, tijekom cijelog tog razdoblja, sve donedavno, HDZ zapravo ne čini ništa kako bi se Željku Komšiću onemogućilo, sredstvima legitimne pravno-političke borbe, da bude izabran bošnjačkim „strateškim glasom.“ I to je jedan od ključnih razloga zbog kojeg će „fenomen Komšić“ ostati zabilježen kao velika i neizbrisiva sramota za Hrvate kao konstitutivni narod BiH. Čak i ako većina bh. Hrvata u realnosti ne bude patila od autentičnog osjećanja (društveno-političke) sramote.
Dnevnik.ba