JAFAR PANAHI: Redatelju kultnog "Taxija" 20 godina zabranjeno bilo snimati, osuđen na šest godina zatvora, a Zlatnog medvjeda preuzela nećakinja

čudo iranske kinematografije

JAFAR PANAHI: Redatelju kultnog "Taxija" 20 godina zabranjeno bilo snimati, osuđen na šest godina zatvora, a Zlatnog medvjeda preuzela nećakinja

tra 20, 2017

Piše: Josip Mlakić

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Jafar Panahi, čuveni iranski redatelj,

Panahi je 2010. uhićen i osuđen na šest godina zatvora, te mu je zabranjeno snimati filmove dvadeset godina. Ipak, on je otada, u gerilskim uvjetima, iz kućnog pritvora, snimio dva igrana i jedan dokumentarni film. Posljednji njegov snimljeni film "Taxi" prošle je godine u Berlinu nagrađen Zlatnim medvjedom za najbolji film. Iranske vlasti nisu mu dozvolile odlazak u Berlin na ceremoniju dodjele nagrada, već je Zlatnog medvjeda u njegovo ime preuzela njegova nećaka koja u filmu glumi samu sebe, kao i sam redatelj.

Fenomen iranskog filma traje još tamo od devedesetih, a da nimalo ne gubi na vitalnosti i svježini, što je samo po sebi čudo. Za to vrijeme bili smo svjedoci uzleta pojedinih kinematografija, primjerice rumunjske ili bosansko-hercegovačke, ako hoćete, "čuda" koja bi nakon određenog vremena to prestala biti. Iranska kinematografija već je odavno prerasla u fenomen koji će zasigurno obilježiti jedno razdoblje u povijesti filma. Malo je, primjerice, čak i onih koji i ne prate pomno aktualnu filmsku produkciju, a da nisu pogledali neki iz te niske sjajnih filmova, pogotovo "Djecu neba" Majida Majidija koji je po mnogima najpoznatiji iranski film u svijetu.

To je onaj film o bratu i sestri koji imaju samo jedan par obuće koji koriste "na smjene" kada idu u školu. Snimljen je 1997., a nominiran je za Oscara za najbolji strani film 1998. Ili jedan drugi film, začudnu minimalističku filozofsku dramu "Okus trešnje" Abassa Kiarostamija, također iz 1997., koja je u Canesu ovjenčana Zlatnom palmom za najbolji film. Kiarostami, koji je umro prošle godine, nije bio samo veliki redatelj, bio je također i scenarist, te se s pravom može reći kako je upravo on tvorac "iranskog filmskog čuda", piše Josip Mlakić u kolumni za Express. 

Nesebično je u film uvodio svježe snage, jer su neki od najboljih iranskih filmskih radnika i redatelja u svijet filma ušli kroz suradnju s Kiarostamijem. On je, primjerice, scenarist izvrsnog filma "Bijeli balon" iz 1995, prvog velikog međunarodnog uspjeha Jafara Panahija koji je uz Kiarostamija možda ponajbolji iranski sineast. Mogli bismo, onda, s pravom reći kako je iranska kinematografija izišla "ispod kabanice" velikog Abbasa Kiarostamija.

Dva trenutno najvažnija iranska redatelja su Asghar Farhadi i Jafar Panahi. Posebno je zanimljiv Farhadi koji je u razmaku od četiri godine dva puta dobio Oscara za najbolji strani film. Najprije je 2013. dobio Oscara za filmsko remek-djelo "Nader i Simin se rastaju" za koje je također dobio i filmsku nagradu Zlatni globus i Zlatnog medvjeda u Berlinu. Farhadija prvenstveno zanimaju obiteljski odnosi, te socijalna drama povezana s njima. Njegove filmove, također, karakterizira i mnogo bolja i izdašnija produkcija u odnosu na Kiarostamija i Panahija, što je vidljivo iz svakog kadra njegovih novijih filmova.

Ako bismo za film "Nader i Simin se rastaju" mogli s pravom reći kako je više nego zasluženo dobio Oscara, za njegovog "Trgovačkog putnika" koji je nagrađen Oscarom ove godine, to nikako ne vrijedi. Primjerice, favorizirani "Toni Erdmann" njemačke redateljice Maren Ade neusporedivo je kvalitetnije filmsko djelo i u svemu je superioran Farhadijevom "Trgovačkom putniku".

"Trgovački putnik" pati od mnogo problema, pogotovo je neuvjerljivo profiliran glavni lik, Emad, profesor u školi i glumac. Također, film pati od dramaturške traljavosti i neuvjerljivost, što je svojevrsni paradoks jer je Farhadi u tim segmentima zapravo najbolji. Ne pomaže tu mnogo ni vrhunska gluma koja je standard većine iranskih filmova. Pogotovo se to odnosi na djecu. Primjerice, svaki filmofil bi trebao pogledati nevjerojatnu glumu djevojčice Aide Mohammadkhani u Panahijevom "Bijelom balonu".

Ono što meni posebno smeta u ovom filmu je njegov naslov, "Trgovački putnik". Film govori o bračnom paru, Emadu i Rani, dvoje glumaca koji sudjeluju u pripremi i izvođenju predstave "Smrt trgovačkog putnika" Arthura Millera. Istovremeno s tim odvija se njihova obiteljska drama, nakon što je Rana napadnuta u kupatilu stana u koji su se tek uselili. Radi se o dramaturški zbrkanom i nejasnom detalju koji u konačnici ostaje nerazjašnjen, iako je osnovni pokretač filmske radnje.

Prije nego što sam pogledao ovaj film, pomislio sam, zbog naslova, kako se radi o svojevrsnom preplitanju "stvarnosti" i fikcije. Međutim nije povučena paralela između Emada, koji glumi trgovačkog putnika u drami, i Millerovog Willyja Lomana, stoga mi se naslov filma čini potpuno promašenim i čini se kako je Farhadi unaprijed računao na jeftine propagandne efekte koje bi tim činom mogao postići. Postoji samo jedan takav sličan pokušaj, kada Emad vlastite frustracije u jednom trenutku ubaci u izvedbu Millerove drame. Osim ako muška sujeta i posesivnost, odnosno njeno ispunjenje preko osvete, nije neka vrst grozomornog muškog "iranskog sna" koji bi mogao parirati "američkom snu" Milerova trgovačkog putnika, u što je teško povjerovati. Na taj način pomalo je iznevjeren jedan filmski, ali i kazališni i književni postupak koji kritika neobično cijeni.

Najbolji primjer uspjelog takvog djela u Hrvatskoj je Brešanova drama "Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj" ili, kada je riječ o svjetskim okvirima, spomenut ću film "Birdman" Alejandra Gonzáleza Iñárritua koji je prije dvije godine dobio Oscara za najbolji film. Možda je Farhadi išao linijom manjeg otpora imajući upravo ovo u vidu. A sudeći po dobivenom Oscaru, njegove kalkulacije su itekako upalile.

Jafar Panahi je potpuno drugačiji redatelj od Farhadija. Po mojemu mišljenju upravo je njegov "Krug" iz 2000., film koji je osvojio Zlatnog lava u Veneciji, najbolji film ove moćne kinematografije. "Krug" je oštra i beskompromisna priča o položaju žena u iranskom društvu, nemilosrdna priča o ukletom krugu iz kojeg odbačene žene ne mogu izići, kalvarija koja započinje u porodilištu, a završava u policijskom kombiju koji po ulicama Teherana "lovi" žene bez muške pratnje, odnosno žene odbačene od sviju. Film prati sudbine šest žena u vrlo kratkom periodu, od nekoliko dana, po "principu štafete", da to tako nazovem. Jedna žena od druge preuzima filmsku priču i vodi je dalje. Od tih šest žena jednoj u filmu samo nekoliko puta čujemo ime, na početku i na kraju, prvi puta u porodilištu u uvodnom dijelu, kada shvatimo da je rodila djevojčicu, nakon čega je suprug i njegova obitelj odbace, da bi završila na ulici, a potom i u zatvoru, jer je, najvjerojatnije, lutala teheranskim ulicama bez "muške pratnje", i ona zapravo simbolizira taj Panahijev ukleti "krug". 

Panahi je 2010. uhićen i osuđen na šest godina zatvora, te mu je zabranjeno snimati filmove dvadeset godina. Ipak, on je otada, u gerilskim uvjetima, iz kućnog pritvora, snimio dva igrana i jedan dokumentarni film. Posljednji njegov snimljeni film "Taxi" prošle je godine u Berlinu nagrađen Zlatnim medvjedom za najbolji film. Iranske vlasti nisu mu dozvolile odlazak u Berlin na ceremoniju dodjele nagrada, već je Zlatnog medvjeda u njegovo ime preuzela njegova nećaka koja u filmu glumi samu sebe, kao i sam redatelj.

Panahijeva kritička oštrica u "Taxiju" dohvatila se ponajprije cenzora u iranskom filmu. Film je snimljen u nevjerojatno skromnim produkcijskim uvjetima. Sam redatelj sjeo je u automobil kojim kruži ulicama Teherana i prima "putnike" koje susretne. Ovaj film je na neki način i posveta Kiarostamiju, jer Panahi gotovo u potpunosti preuzima njegov redateljski postupak iz filma "Deset" iz 2002., koji je gotovo u cijelosti snimljen u unutrašnjosti automobila.  

Svoju oštricu prema cenzorima Panahi daje posredno, preko domaće zadaće koju je njegova nećaka dobila u školi i koja o tome u filmu govori ujaku. Pritom ga snima kompaktnim digitalnim fotoaparatom. "On (nastavnik, op.a) je rekao kako trebamo poštovati sljedeća pravila, da bismo napravili distributivni film. Poštuj islamski veo; nema kontakata između muškaraca i žena; izbjegavaj surovi realizam; izbjegavaj nasilje; izbjegavaj da muški likovi nose kravate; daj samo iranska imena svojim likovima. Prednost trebaju imati imena svetih islamskih proroka." Ovo su nekakvi idealni okviri s kojima se u svom radu moraju nositi iranski redatelji, a koje im nameće državna cenzura.

Ne znam je li Panahi preslikao stvarno stanje u Iranu ili je to donekle ironizirao. Međutim, to i nije toliko bitno. Posebno je zanimljiv izraz "distributivnost", što je eufemizam za filmove koji imaju izgleda proći cenzorske škare. Osnovna razlika između ova dva vrsna iranska redatelja, Farhadija i Panahija, je upravo u toj "distributivnosti", što je rezultat prije svega njihovog umjetničkog postupka, odnosno interesa: Farhadi snima sjajne filmove koji su, pretpostavljam,  "distributivni", bez obzira što i on u svojim filmovima prikazuje, među ostalim, i sumornu socijalnu sliku Irana, a usput "prošverca" poneku subverzivnu scenu, poput one u "Trgovačkom putniku" kada Emadu u školu donesu nekoliko knjiga za koje je ravnatelj odlučio kako nisu primjerene djeci.

Knjige nakon toga završe u smeću. Panahijevi filmovi, s druge strane, nikada neće biti "distributivni" zbog oštre društvene kritike koju nose, jer je upravo to ono što Panahija najviše interesira, bez obzira na cijenu koju plaća zbog toga.

 Dnevnik.ba