Smiješna najava još smiješnije, poslovično nesposobne, opozicije u Republici Srpskoj kako je neslaganje o prodaji akcija odavno propalog rudnika Ljubija (propao upravo u vrijeme vladavine sadašnje opozicije) početak kraja Milorada Dodika, pretvoriće se, bez sumnje, u zadnji čin njenoga rasula. Kako drugačije nazvati glupost onih koji su, zapravo na dnevni red vratili temu o firmi koju su sami kriminalno privatizovali i tako svojoj sumanutoj sarajevskoj politici, koja je već kažnjena na izborima 2016. pridodali još jedan autogol. Koji će, sa pridodanom novom katastrofičnom najavom o masovnim protestima, opoziciju aktuelnoj vlasti u Republici Srpskoj upisati u istoriju uzaludnih i idiotskih pokušaja dolaska na položaj za koji nemaju političkog talenta i kapaciteta.
Ali šta će se dogoditi kada ove opozicije, naredne godine, nestane u Sarajevu? To jeste kada propadne njihov način bošnjačko-srpskog partnerstva u kojem uvijek budu nasankani i utopljeni u more sarajevskih intriga i, još strašnije, praznih obećanja beznačajnih međunarodnih činovnika. Kada se situacija nakon izbora raščisti (ako ih, s obzirom na situaciju u Federaciji uopšte i bude) i kada SDS, PDP i ostatak ekipe ostanu bez mogućnosti da svojom bezvizijom, bošnjačko-srpski dijalog svode na zadržavanje svojih činovničkih privilegija po svaku cijenu? Neće se dogoditi ništa novo. Ne zbog toga što je dogovor o obustavljanju međusobnih podmetanja i potkopavanja dugoročno nemoguć, pa čak i neželjen sa obje strane, ako se stvari postave racionalno, nego zato što Bošnjaci nisu u mogućnosti da proizvedu takvu politiku.
Jer, ko će biti taj koji će na sebe okačiti zvono izdajnika i širokim narodnim masama objasniti je priči o bezentitetskoj i građanskoj BiH, pa čak i takvoj u kojoj će entiteti preživjeti kao ljušture svojih nekadašnjih ovlaštenjam odzvonilo? Ko će biti taj ko će tvoreno saopštiti da je Amerikancima do Balkana trenutno stalo kao do lanjskog snijega, te da su spinovi o Velikoj Albaniji, Bosni i Sandžaku priče beznačajnih međunarodnih činovnika koji moraju opravdati svoje postojanje još beznačajnijim lokalnim akterima? Da niko, ali, ama baš, niko već duže vrijeme nema namjeru da se bavi Bosnom i Hercegovinom, a da bi svaki pokušaj da se ona učini manje beznačajnim međunarodnim problemom nego što objektivno jeste, bio kontraproduktivan upravo za Bošnjake? Naravno da to niko neće učiniti. SDA je u unutrašnjem haosu i koja god od struja da se izbori za prevlast, u svakom slučaju neće mijenjati konja kojeg jaše, uključujući i etabliranje mrzilačke kulture sjećanja, što se najbolje pokazuje u Kantonu Sarajevo. Izbačena struja Senada Šepića koja poziva na dogovor o tome kako ojačati privredu i odbacivanje “teških tema” teško da će do 2018. ojačati dovoljno dovoljno da se nametne kao značajan fakor koji bi srpsko-bošnjačku priču doveo barem do detanta.
Ostatakom bošnjačke političke scene dominiraju “lijevi” populisti, odnosno kompost Lagumdžijinih loših kadrova, u nadi da će sa starom mantrom o nedovoljnom patriotizmu SDA, pokupiti glasove razočaranog lumpenproleterijata, građanskih nacionalista potpuno nesvjesnh da su nacionalisti, kao i simpatizera Antidejtona i PTSP-ovaca koji se lože na ljiljane i nemoguće ratne opcije. Združenje ovih, kao i sličnih elemenata u sluđenoj SDA, u kreiranju javnog mnijenja je gotovo zagarantovan. Sasvim je izvjesno da će se vlast na državnom i federalnom nivou morati uspostaviti upravo sa ovim mladim lavovima željnima patriotskog dokazivanja i medijskog iživljavanja, što je recept za permanentnu krizu do 2022.
Prema tome, jedino što će srpskoj politici, ukoliko želi zauzeti konstruktivnu poziciju, preostati, da pokušava voditi pripreme dijaloga sa onima koji su svjesni da ga mora biti i koji će, kad-tad nadjačati nabrijane agresivce. Utoliko što i metoda štapa i mrkve kojom su ih, do sada, obećavajući za kafanskim stolovima velike ratne revanše Srbima i etnička čišćenja, tretirali beznačajni američki činovnic,i više neće biti toliko unosna. Ali do tada će još mnogo vode proteći Miljackom, te je jedini logičan politički savez koji se još uvijek nameće, onaj između Hrvata i Srba. U njemu, istinabog, nema ljubavi, ali ni suprotstavljenih interesa, tako da je, dugoročno, stabilan. I takav treba i da ostane, ne u svrhu kreiranja, već sprečavanja haosa i dodatnih hazarda sljedećoj permanentnoj krizi u BiH koji, dakako, neće biti oličeni ni u kakvom ratu (jer za takvo nešto niko nema mandat), već daljnjim posljedicama nezrelosti bošnjačke strane da sagleda političku realnost države koju toliko želi sačuvati. Ima li dakle perspektive za bošnjačko-srpski politički savez? Dakako da ima, ali su one vrlo maglovite i nepouzdane.
Dnevnik.ba