Završavajući metamorfozu iz običnog Bosanca u gorljivog Bošnjaka, Emir Suljagić u glasilu Građanske saveza „Oslobođenju“, primjećuje nekoliko stvari koje gorljivi Bosanci i obični Bošnjaci ne smiju javno reći. Ili možda ne primjećuju.
Suljagić zaključuje svoj tekst tvrdnjom da su Bošnjaci predvođeni politikom Bakira Izetbegovića dobili svoju autonomnu oblast. Ostavit ćemo po strani činjenicu da ovaj političar, iako član minorne stranke, redovito nastupa kao „analitičar“ pa malobrojni, uglavnom stariji čitatelji Oslobođenja mogu doći u zabunu radi li se o Bosancu-Bošnjaku-političaru ili analitičaru Emiru Suljagiću. Mnogo je bitnija iznesena teza: Jesu li se Bošnjaci zaista samoizolirali u autonomnu oblast!? Za autora je ključni događaj u ovoj samoizolaciji posljednji potez Bakira Izetbegovića kojim je „na minderu“ i „pod šljivom“ donesena odluka o pokretanju revizije BiH protiv Srbije.
Dobro primjećujući da su ovaj put Bošnjaci ti koji su povukli vaninstitucionalni potez, pokazujući se pritom jednakim srpskom vodstvu 1992. kada je pokretalo svoje autonomne oblasti.
Iako postoje bitne razlike ponašanja Srba 1992. i Bošnjaka 2017., generalna poredba stoji. Istina, Srbi su 1992. pokrenuli svoje oblasti jer je propala ideja o BiH kao dijelu krnje Jugoslavije. Ono što je jednako u oba primjera jeste vaninstitucionalno djelovanje kao posljedica nemoći kontrole nad državnim institucijama.
Naime, kao što su Srbi 1992. imali namjeru kroz institucije zadržati BiH u Jugoslaviji, tako su i Bošnjaci htjeli tražiti reviziju presude legalno i legitimno. Kada je postalo jasno da to neće moći, onda su se okrenuli vaninstitucionalnim mehanizmima.
Suljagić će priznati da su Bošnjacima 2017. prepreka bili hrvatski političari, ali neće to isto priznati za 1992.
No, o Hrvatima kasnije.
Bakirov legitimitet
Činjenica je da posljednji potez Bakira Izetbegovića nema legalitet. No, s legitimitetom stvari su drugačije.
Bakir jeste podijelio odgovornost na 50 ljudi (predstavnika različitih tijela i organizacija) ali to i dalje ne predstavlja formalni legitimitet.
Za čisti legitimitet, po svakom pitanju, pa i pitanju revizije tužbe, bilo bi potrebno pokretati referendum. Bošnjaci za to sada nisu imali vremena, a i sam Referendum je od prošle godine na zlu glasu.
Dalje, organizatori skupa (pod šljivom) u Vijećnici poslali su poziv za sudjelovanje mnogo širem krugu ljudi i institucija!
Tako su poziv za sudjelovanje dobile i neke hrvatske i crkvene institucije u BiH. Naravno, nisu došli, ali nije da nisu bili pozvani. Gledano sa pozicije legitimiteta, svojim nedolaskom nisu umanjili legitimitet Bakiru Izetbegoviću. Da zaključimo: u širem smislu etničko-nacionalnog bošnjačkog legitimiteta – Bakir Izetbegović ima minimum legitimiteta (samim tim što ima i dozvolu svih najvećih bošnjačkih stranaka) za pokretanje revizije.
Tu dolazimo do kvake – može li legitimni predstavnik Bošnjaka, a ovdje smo zaključili da Bakir jeste legitiman predstavnik i legitimni zastupnik u ovoj stvari, tužiti državu Srbiju u ime Bosne i Hercegovine, države tri konstitutivna naroda!?
Građanin Suljagić je u pravu – ne može.
To što će tužba ipak biti predana u Haag, jeste urušavanje institucija BiH. I to jeste prvi put da Bošnjaci ruše institucije BiH na ovakav direktan način.
Pozicija Hrvata u svemu
Koja je pozicija Hrvata u svemu ovome!?
Iz građanina Suljagića u svakoj drugoj rečenici proviruje Bošnjak Suljagić koji se ne može suzdržati da u svemu, pa i reviziji presude Bošnjaka protiv Srbije (!?) otkrije krivicu Dragana Čovića!
Kako se Čović našao odgovornim za tužbu koji Bošnjaci podižu protiv Srbije, može razumjeti samo političar Suljagić. Ipak, da će se okoristiti u ovoj situaciji, ne samo Čović, nego i HDZ, sasvim je izvjesno.
U situaciji kada je najnoviji razlog vječne BH krize revizija presude i blokade Parlamenta i Vijeća ministara BiH uzrokovane tom istom revizijom, Čovićeva politika djeluje kao jedina konstruktivna u BiH. Taj umirujući i stabilizirajući efekt koji Čović u ovom trenutku promovira, izuva iz cipela analitičara Suljagića, i njemu slične građanske političare i analitičare.
Propala pomirba
Ako se prisjetimo, upravo je on pokrenuo inicijativu pomirbe Bošnjaka i Srbijanaca protiv Hrvata.
Zato konstruktivni Čović u kombinaciji sa Bakirom koji ne razumije koristi bošnjačko-srbijanske pomirbe ljute sve one kojima je trenutno najveći problem u BiH hrvatska „ofenziva“ za rješenjem hrvatskog pitanja. Vraćanje fokusa na tužbu protiv Srbije, koja ionako nema nikakve pravne šanse ni političke koristi, ojačava hrvatsku politiku u BiH.
Hoće li Bošnjaci zbog svega stvarno završiti u „samo svojoj autonomnoj oblasti“? Pa oni već jesu u njoj. Iako ustavno pravni okvir ne pokazuje jasno, BiH je već sada smo puki skup etnički homogenih područja.
Zbog toga Bakirovo nesvjesno „osnivanje“ bošnjačkih autonomnih oblasti nije njegova politička odluka, nego posljedica činjenice da su te oblasti definirane još 1995., samo su neki dosad živjeli u zabludi da će se stvari promijeniti.
Dnevnik.ba