Kronika jednog najavljenog ubojstva, kako bismo u najkraćem mogli opisati posljednja događanja oko HAVC-a, ulazi u svoju završnu fazu. HAVC je jedan od posljednjih centara otpora pustošenju u hrvatskoj kulturi koje je revno, u ime bolje prošlosti, provodio bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Kao okidač za posljednji, "sudbonosni" juriš na HAVC poslužio je nalaz Državne revizije, nakon čega je Hrvoje Hribar, ravnatelj HAVC-a, podnio ostavku, a Hasanbegović slavodobitno najavio "demontiranje" hrvatske kinematografije, piše Josip Mlakić u kolumni za zagrebački Express.
Ostavka Hrvoje Hribara zasigurno nije posljedica nalaza Državne revizije, već nesmiljene harange na krovnu instituciju hrvatskog filma koja traje od dolaska Zlatka Hasanbegovića na čelo Ministarstva kulture. "Nepravilnosti" koje je pronašla Državna revizija u najmanju ruku su sporne. Revizija je zapravo pronašla samo dozlaboga nategnute izlike za najavljenu "demontažu", poput problematiziranja parkirnog mjesta kojeg je financirao HAVC iz svoga proračuna, i to u zemlji u kojoj su se premijeri vozikali u oklopljenim automobilima vrijednim pola milijuna eura, a načelnici kojekakvih općina onima od stotinjak tisuća.
Zapravo ova je stavka prije za pohvalu, nego li za optužbe, jer institucija poput HAVC-a, koja barata s golemim godišnjim budžetom, nema službenog automobila. A da ne govorimo o ideološkim "floskulama" koje zadiru u umjetničku autonomiju, poput one o određivanju kriterija po kojima je pojedini film važan za hrvatsku kulturu. U emisiji "Otvoreno", koja je bila posvećena događanjima oko HAVC-a, na to je najbolje odgovorio Vinko Brešan. Rekao je kako je jedino vrijeme relevantno za slične procjene. Očito su u Državnoj reviziji aludirali na političke komesare koji jedini "znaju" odrediti što je to važno za hrvatsku kulturu. Čini se kako je ovo i svojevrsni putokaz u kojem će se smjeru dalje razvijati situacija oko HAVC-a, barem iz perspektive Hasanbegovićevih "demontera", što je jedna uhodana špranca, jer je političko komesarenje postalo hrvatski standard.
Tako su mostovci preko noći postali "autoriteti" za arhivistiku, Zlatko Hasanbegović, umirovljeni general Željko Glasnović ili Zorica Gregurić za film, Zdravko Mamić za nogomet, a Željka Markić za Ustav Republike Hrvatske. Zorica Gregurić je također, uz Vinka Brešana i Antonija Nuića, bila gost spomenutog "Otvorenog" ispred jedne od braniteljskih ili stradalničkih udruga. Antonio Nuić tom se prilikom osvrnuo na ključnu stvar vezanu za kontinuiranu harangu protiv HAVC-a: spomenuo je kompetentnost Hasanbegovićevih jurišnika. Bilo je tragikomično vidjeti gospođu Gregurić kada je na jedan upit nekoga od gostiju da konkretizira svoje optužbe prema ljudima iz HAVC-a, koje u principu više podsjećaju na anonimne internetske komentare, nego li na ozbiljne optužbe, odgovorila kako ona nije stručnjak za film, već medicinska sestra.
Zdravorazumski se, onda, postavlja pitanje što jedna medicinska sestra traži u "Otvorenom" u kojem je tema hrvatski film. Iako je zdrav razum otpočetka isključen iz priče oko HAVC-a, odgovor je banalan i jasan svakome: kad se razgrnu naslage jeftinog patriotizma i busanja u nacionalna prsa, ostane tek gola pohlepa. HAVC je, među ostalim, a to je odavno jasno svima, postao meta i zbog svoga višemilijunskog budžeta.
U jednoj drugoj emisiji, u "Pressingu" na N1 televiziji, gost Petra Štefanića bio je redatelj Zrinko Ogresta protiv kojega su Hasanbegovićevi "filmski kritičari" pokrenuli tužbu zbog sredstava koje je HAVC dodijelio Ogrestinom producentu za film "S one strane", svjesno prelazeći preko činjenice, ili se radi o neznanju, što bi bilo još poraznije, kako novac od HAVC-a ne dobiva redatelj, već njegov producent. Ogresta je u jednom trenutku, kada se povela riječ o sudjelovanju braniteljskih udruga u "demontiranju hrvatske kinematografije", spomenuo, čini mi se, gotovo tri tisuće hrvatskih branitelja koji su počinili samoubojstvo, te pripomenuo kako se nitko od tih ljudi zasigurno nije ubio zbog hrvatskog filma.
Zanimljivo je usporediti stanje oko filma i knjige. Poznajem prilično dobro kako funkcioniraju stvari u obje branše. Od kako je uspostavljen HAVC, kao jedan funkcionalan kulturni model, traje zavidan pogled preko tuđe ograde od strane knjiškog svijeta, iako bi po nekoj zdravoj logici trebalo biti obrnuto, jer je film u odnosu na knjigu stostruko skuplja "igračka" koja filmašima, odnosno HAVC-ovim povjerenstvima, ostavlja jako malo prostora. Rješenje je pronađeno u jasnim i čvrstim kriterijima koji su uspostavljeni, što je također u hrvatskim uvjetima presedan.
Često sam slušao opaske kako književne udruge moraju napraviti jednu krovnu udrugu poput HAVC-a, ali dalje od toga nije se otišlo. Na žalost, književni svijet nije imao svoga Alberta Kapovića i Hrvoja Hribara koji su stvorili jedan model otporan na ideološke podjele, što je u današnjoj Hrvatskoj neprocjenjiva stvar. Po mojemu mišljenju ključna stvar koju je HAVC proteklih godina uveo u svoju praksu je uvođenje razvoja scenarija, od šturog sinopsisa do predloška za film.
Veliki broj hrvatskih filmova koji se danas prikazuju započeli su u tom izvrsno osmišljenom filmskom inkubatoru koji je uvelike zaslužan za uzlet hrvatskog filma koji se događa posljednjih godina. Druga važna stvar, i to kada je riječ o financijama, je dovođenje u Hrvatsku stranih koprodukcija čime je filmska industrija više novca vraćala u hrvatski budžet nego li ih je otamo povlačila. A da ne govorimo o drugim pozitivnim aspektima te priče. "Neke se stvari ne mogu kupiti novcem", kaže jedna televizijska reklama. U tu priču svakako spada i dovođenje u Hrvatsku, u Dubrovnik, najunosnije franšize u povijesti filma, "Ratova zvijezda".
Vratimo se onima koje navodno predstavljaju gospođa Gregurić i slični, uz jednu napomenu: nikada se nisam htio učlaniti niti u jednu veteransku udrugu, bez obzira na "puni ratni staž" i gomilu odličja, doduše u demoniziranom HVO-u, zato što smatram kako nitko nema pravo govoriti u moje ime. Te udruge, ne samo u Hrvatskoj, već i u Bosni i Hercegovini, a ne vjerujem kako je situacija bitno drugačija i u ostalim zemljama u regiji, prvenstveno služe osobnim ambicijama onih koji ih vode i koji bez problema svih ovih godina sa svojom skromnom pameću "dobacuju" do sabora, parlamenata, vlada ili kakvih drugih unosnih apanaža.
Da to nije tako, da udruge rade ono zbog čega formalno postoje, ona strašna hrvatska brojka od gotovo 3.000 samoubojstava bila bi sigurno manja, uz napomenu kako su crne statistike u BiH neusporedivo tragičnije od onih u Hrvatskoj.
Dok se istinski branitelji bore sa sablastima rata kako znaju i umiju među vlastita četiri zida ili rintaju po njemačkim bauštelama, dotle njihovi "predstavnici" u HAVC-ovom slučaju servilno asistiraju herostratskim ambicijama bivšeg ministra kulture naoružani golemim neznanjem i nekompetencijom, te iracionalnom mržnjom prema svemu onome što ne razumiju i što se ne uklapa u njihov skučeni svjetonazor.
Bivši ministar kulture bi po kriterijima koji su vrijedili kod nas u BiH, jer rata nije bio pošteđen gotovo nitko, bio lakonski otpisan kao ratni dezerter: dok su tridesetak kilometara dalje ljudi trunuli po rovovima, on se šetkao splitskom rivom, što iz moje perspektive nije nikakav krimen. Nitko, naime, ne bi trebao preživljavati ratne užase, pogotovo nezreli klinci od dvadeset i nešto godina, ali s druge strane ni arbitrirati o nečemu o čemu nemaju pojma, odnosno bez ikakvog razloga rušiti ono u što su tisuće ljudi ulagali golemi trud i znanje, a dobar dio tih ljudi kojih se danas demonizira bili su upravo po rovovima i oko rovova.
Dnevnik.ba