Da ljudska povijest nije samo stvar linearne progresije, kako su mislili neki prosvjetitelji 19. stoljeća, nego i opasne destrukcije pokazuje se najbolje u dvjema zločinačkim, propalim sistemima komunizma i nacizma. Dok je s komunizmom u vrijeme velike ekonomske i ideološke krize u ljudsku povijest ušla destrukcija preko ideje o potpunoj emancipaciji pojedinca od svih ekonomskih i religijskih okova, pojavila se u nacizmu preko uvjerenja kako se pojedinac može ostvariti ponajbolje preko „nadčovjeka“ u nadljudskoj naciji. I u jednom i u drugom sistemu čovjek, u čije se ime odvijala podvala, je doživio degradaciju, jer je bačen nekoliko desetljeća, ako ne stoljeća, unazad.
Ono što zabrinjava jest činjenica da su oba sistema gradila budućnost i na ideji napretka znanosti, tehnologije i „ljudskog prosvjećenja“, obećavajući bolji život. U oba slučaja zapostavljena je ona bitna duhovna komponenta, koja daje orijentaciju u kriznim vremenima, bez koje nema progresije u ljudskoj povijesti.
Nažalost, kako kaže Walter Benjamin u svom tekstu „Über den Begriff der Geschichte“ (O pojmu povijesti) ni mrtvi nisu bili sigurni u tim diktaturama. Oba spomenuta sistema su se obračunavala i s mrtvima iz povijesti koji se nisu slagali s njihovom ideologijom. I dok pobjednik nad nacizmom ispravio brzo nanešenu nepravdu mrtvima, komunizam se s njima obračunavao gotovo jedno čitavo stoljeće, pokušavajući izbrisati svaki trag onome u povijesti što bi moglo baciti sumnju na boljševički uspjeh.
Danas početkom dvadeset i prvog stoljeća nalazi se naš svijet ponovno na putu velikog previranja i moguće destrukcije, jer bi poneki nositelji moći i kapitala htjeli sami odrediti što je ispravno, previđajući nezadovoljstvo naroda. Nažalost, moglo bi se reći da živimo u svijetu diktature parlamentarne demokracije, gdje se neistomišljenike brzo gura u povijesno smeće. Isti oni koji povijaju kičmu pred narodom kako bi dobili dovoljno glasova za svoju političku ideju, proglašavaju često te iste birače retrogradnim smećem, ukoliko se suprostave „besprijekornoj liberalnoj korektnosti“ i potiskivanju problema pod tepih.
Nažalost takva brza etiketiranja neistomišljenika danas podsjećaju na ona tragična vremena koja su bila uvod u dolazak opasnih ideologija. Idealizirani neokapitalizam i ideološki neoliberalizam čine veliki dio populacije u svijetu nezadovoljnim i nesigurnim.
Ono što bi posebno trebalo zabrinjavati jest šutnja i nezainteresiranost određenih intelektualnih krugova, pogotovo u Europi, koji se zbog svog konformizma zadovoljavaju postojećim stanjem, prepuštajući samo političarima da određuju sudbinu svijeta. Još veća opasnost se krije u tome da su, zbog sve učestalijih promašaja političara, na pomolu ponovno novi „spasitelji“, poput onih marksističkih i nacističkih, koji bi mogli vratiti čovječanstvo nekoliko desetljeća unazad, a možda i nekoliko tisuća. Problem danas pojačavaju upravo tehnološke mogućnosti koje mogu dovesti čitavo čovječanstvo na rub opstanka.
Krajnje je vrijeme da se ponovno čuje glas onih koji imaju što reći, kako političari zbog svog slijepila i guranja problema u stranu, ne bi otvorili prostor razarajućem zlu destrukcije. Obećanja političara su sve površnija, a problemi iz dana u dan sve veći. Europa koja je bila do sada najstabilnije i najperspektivnije područje u svijetu ekonomije, politike i ljudskih prava, slobode i socijalne osjetljivosti, postaje i sama prostorom mogućih nezadovoljstava i sukoba. Posebna opasnost leži u činjenici da je europskom čovjeku izbijeno ispod nogu tlo one tradicije koja oblikuje, pa su mogući skokovi u opasan rizik ponude destruktivaca, koji su uvijek lovili u vremenima velikih nesnalaženja.
Svijet zapadne postmoderne koji je obilježen na jednoj strani potpunom dominacijom neokapitalizma i liberalne ideologije, koja odriče svako pravo tradiciji i tradicionalnom subjektu, suočava se sa svijetom azijskog i afričkog islama koji još uvijek nije započeo niti s prosvjetiteljstvom, duboko uronjen, i pored ekonomske bijede, u samosvijest vlastite tradicijske nadmoći.
Već je nekoliko autora u svijetu progovorilo o mogućem sukobu civilizacija, koji bi bio poguban za daljnji razvoj čovječanstva. Problem liberalne, sekularne, političke zapadne elite, pa i nekih intelektualnih krugova, opčinjenih idejom potpune liberalizacije i zaborava tradicije, leži u tome da gleda na sva događanja kroz poprilično jednosrtane naočale, ne uočavajući dvije vrlo važne činjenice. Prvo, na pomolu je sve veće obezvrjeđivanje osjećaja zapadnog čovjeka za drugim i drugačijim utočištem od onog materijalnog, što vodi u potpuni zaborav duhovne tradicije kao oslonca pojedinca u najtežim vremenima. Drugo, svim religijama se pristupa s istog gledišta, smatrajući ih nečim anakronim, s čime se progresivno društvo može lako nositi. Pri tome se zaboravlja da svijet islama živi u jednoj povijesnoj epohi koja je miljama udaljena od današnjeg zapadnog kršćanskog svijeta, pa i onog hinduizma i budizma u Aziji, koji je nastajao više na filozofskim nego političkim osnovama.
U europskom kršćanstvu, koje svojevremeno pokušalo i politički ovladati zapadnim svijetom, zaboravljajući često na poruku Evanđelja, došlo je do ekstremne sekularizacije, koja ga sve manje čini važnim partnerom političkim elitama. Hinduizam i budizam su, zahvaljujući svojem povijesnom razvoju izgradili osjećaj za tolerantan pristup životu s drugim idejama, pa i religijama. A kršćanstvo je poticanjem znanosti omogućilo čak i ateizam. Nasuprot njima razvija se islam i danas, i to upravo danas, nakon jednog perioda ideološke stagnacije, kao politička ideologija koje ne želi biti ovladana nego želi vladati, i to na svakom prostoru na kojem mu se pruži prilika. Zato je svaki pristup zapadne, sekularizirane politike religijama s istog stanovništva prema svima u temelju kriv i poguban.
Taj problem opterećuje sve veća prisutnost azijskog i afričkog islama u Europi prema kojemu se političari odnose vrlo površno i neznalački. Diskusije o tome problemu vode medijski uglavnom neupućeni politički nosioci vlasti i neobrazovani novinari. Neki od njih uopće ne uočavaju kako se uvezeni, politički islam, jer onaj europski zbog pritiska komunizma nije mogao biti politički orijentiran, se prilagođava vrlo lukavo europskom podneblju, igrajući na kartu toplog i hladnog. Dok se jedni ponašaju prividno tolerantno, hvaleći dostignuća zapadne civilizacije (osjećaj za toleranciju i multikulturu), nadajući se pri tome jačoj političkoj ulozi islama u društvu, drugi to izražavaju vrlo agresivno, izazivajući strah kod domicilnog stanovništva.
Taj strah postaje uzrokom sve većeg jačanja europske desnice koja bi jednog dana mogla eksplodirati poput velike razarajuće bombe. Mogućnost takve eksplozije uvećava činjenica da je zapadno društvo do te mjere sekularizirano da se svojom religijskom idejom nije sposobno suprotstaviti političkom islamu. Pri tome očito nikog ne zabrinjava činjenica da u većinskom svijetu islama iščezava ona kršćanska komponenta koja ja bila neka vrsta mosta između islamske i kršćanske civilizacije.
I dok je u zapadnom svijetu sve više muslimana, pa i onih fundamentalistički orijentiranih, u islamskom svijetu je sve manje kršćana. Političari bi mogli naučiti nešto iz one svojevremene šutnje odgovornih i njihovog popuštanja opasnim igračima u Europi pred izbijanje komunističkog i nacističkog zla. Ali za tako nešto potrebna je sposobnost izlaženja iz svijeta narcisoidnog uvjerenja kako je sve dobro dok oni vladaju, ali i neodgovornog razmišljanja kako ih i onako ne zanima što će biti kad ne budu na vlasti. Problem povećava svakako i ekonomsko stanje u zapadnom svijetu koje samo na prvi pogled zadovoljava. Većina europskih država je prezadužena i živi od kredita koji stvaraju jedno umjetno stanje sigurnosti i blagostanja.
Mali ekonomski poremećaju na globalnoj razini mogli bi baciti mnoge europske i zapadne ekonomije na koljena, a Europu i zapadni svijet prepustiti onim opasnim ideologijama koje bi mogli iskoristiti priliku kaosa, nudeći stare ideje spasa, koja bi slijepu toleranciju zamijenile brutalnim nasiljem nad neistomišljenicima. Nažalost europska politika to nije još uvijek ozbiljno shvatila, ignorirajući moguće sukobe velikih razmjera, jer stanje europskog mira ne ovisi samo o takozvanim velikim političarima. Koliko su ti isti veliki doista mali pokazalo se najbolje u vremenima nadiranja komunizma i nacizma, čije posljedice europska politika nije znala spriječiti, ili nije niti mogla, jer je pustila da se stanje kaosa ode tako daleko da iz njega više nije bilo povratka.
Komunizam nije bio doista želja potlačenog čovjeka nego posljedica propusta socijalnih reformi u jednom potpuno nepravednom društvu. Hitler nije samo produkt njemačke nacije, kako neki anglosaksonski povjesničari rado tvrde, nego i nesnalaženja tadašnjih europskih političara koji su u svom konformizmu zaboravili da bi bijeda, strah i osjećaj poniženja koji je vladao u tom trenutku kod njemačkog osiromašenog naroda, mogli dati priliku bolesnom manipulatoru. I danas bi trebalo ozbiljno shvatiti onu mudrost da je povijest učiteljica života. Povijest nam je ukazala na to da se u teškim vremenima uvijek radije pribjegava polemici nego dijalogu i razumskom traženju rješenja u zajedništvu.
Raspoloženje koje vlada danas u nekim europskim državama je opasno ne samo po zapadno društvo, nego i po milijune čestitih imigranata koji žele život u slobodi, toleranciji, multikulturi i multireligioznosti. Problem pojačava još više to što mnogi doseljenici iz islamskih zemalja na prostor zapadne civilizacije, doživljavaju ekonomsku globalizaciju kao novi val svjetskoga imperijalizma (Alain Badiou) koji ih je potjerao iz rodnog kraja. Moglo bi se čak reći s pravom da globalna ekonomija doista želi samo prividno blagostanje čitavog svijeta, dok je uglavnom orijentirana na izrabljivanje slabijih ekonomija. Na koncu takvih razmišljanja i zapažanja ima i unutar Europske zajednice, koja nalaze svoju potvrdu u činjenici da se trenutno događa neviđena seoba mladih ljudi iz siromašnih krajeva Europe u one bogatije, što dovodi do opustošenja pojedinih područja, te na taj način stvara još veće probleme i razilaženja.
Ponekad se stječe dojam kao da neki takvo stanje i podupiru, pokušavajući riješiti svoj problem lošeg nataliteta. A tu je i sve veći prodor ideološkog liberalizma u one manje tradicionalnije zemlje, koji ponekad nudi uvjerenje kako je tradicionalni moralni život perverzija, dok se istovremeno gotovo sve seksualne orijentacije predstavlja kao normalne pojave. A govor o individualnim slobodama je otišao tako daleko da se ponekad stječe dojam kako je društvo oslobođeno od brige za pojedinca. Kako drugačije shvatiti činjenicu da u bogatijim zapadnim društvima nikoga ne smeta što po na ulicama spavaju milijuni asocijalnih beskućnika koji su zbog prevelikog individualizma izgubili osjećaj za društveni život i odgovornost za same sebe. Ako se odgovornost modernog društva sastoji samo u tome da se pojedinac ima pravo i uništiti, onda nešto nije u redu s čitavim društvom.
Do koje mjere se otišlo pokazuje najbolje slučaj u jednom njemačkom gradu, u predvorju banke. Pored na podu ležećeg starca prošla je nekolicina ljudi ne obazirući se na to da li mu treba pomoć, jer su mislili da se radi o pijanom ili drogiranom beskućniku. Starac, koji je želio dići novac u banci, je preminuo na putu do bolnice. Da mu je pružena pomoćna vrijeme, ostao bi živ. Istina, država je kasnije pozvala na odgovornost one koji su propustili priliku pomoći, jer ih je kamera snimila kako nezainteresirani prolaze preko starca. Oni bi se mogli braniti činjenicom da je čitavo društvo zbog svog neodgovornog odnosa prema ugroženima, pa makar i vlastitom krivicom, odgovorno, jer nije sposobno pronaći način život a u kojem bi bilo manje beskućnika, manje neodgovornosti prema samome sebi i društvu.
Činjenica da je nešto trulo u liberalnom, sekulariziranom, otuđenom društvu, društvu bez bez tradicije i onoga što bi moglo pružiti utočište pojedincu u vremenima osobne krize, jedva da nekoga zanima. Nezadovoljstvo naroda zbog prevelikih ekonomskih razlika, nadiranje agresivnog afričkog i azijskog islama, političke drskosti izabranih, šutnje intelektualaca, sve jače prisutnosti praktičnog nihilizma, potiskivanja tradicionalnih zapadnih vrijednosti, neuvažavanja neistomišljenika, manipulacije medija, moglo bi dovesti do eksplozije povijesnog zla, povratku opasne destrukcije u zapadnom svijetu, što bi se zasigurno odrazilo i na čitavo čovječanstvo. Jer povijesno zlo nikada ne spava. Pogotovo ne tada kad u zaborav počinje odlaziti povijesno dobro. Povijesno zlo čeka uvijek svoju priliku kako bi u razaranju stvorilo nešto novo.
Nažalost danas se polazi previše od pretpostavke da je homo sapiens okrenut životu, a ne smrti, da je eksplozija zla nemoguća. Očito je da niti svijet postmoderne nije dovoljno shvatio kako ljudska povijest nije prožeta samo napretkom. Zaboravlja da je homo sapiens u vrijeme kriza i straha znao djelovati iracionalno, otvarajući prostor zlu. S Voltaireom bi se moglo reći kako bi bilo bolje živjeti u nadi da će biti bolje jednog dana, nego u uvjerenju kako je danas sve uredu.
I to pod uvjetom da shvatimo, na što često upozorava poznati psiholog Viktor Frankl, da kriza pojedinca, ukoliko ju se ozbiljno shvati, a to važi i za društvo u cjelini, ne mora biti bezuvjetno i nešto tragično. Naime one mogu potaknuti na promišljanje i nove pozitivne iskorake u životu. O tome bi upravo danas, u vrijeme velikih previranja u svijetu, trebali razmišljati ne samo političari nego svi odgovorni subjekti. A odgovorni su doista svi koji mogu učiniti nešto da se kriza pozitivno riješi. Da ne dođe do eksplozije povijesnog zla.
Dnevnik.ba