Danas je i najnaivnijem europskom političaru jasno da Erdoganu i njegovim istomišljenicima nije mjesto u Europi, jer je Europa davno porazila ono o čemu on sanja, a o čemu je sanjao i Sulejman Veličanstveni, vraćajući se podvijena repa nakon neuspjelog osvajanja Beča i prodora u zapadni dio kršćanskog svijeta. Potišten, Sulejman Veličanstveni je, tako neke povijesne pribilješke, bio silno razočaran što mu nije uspjelo taj prelijepi europski prostor učiniti islamskim. Očito je, nakon svih zadnjih arogantnih izjava da i Erdogan, koji se dugo vremena dodvoravao europskim političarima, sanja tako nešto. Jer kako drugačije shvatiti njegov poziv muslimankama u Europi da rađaju barem petero djece. Bio je to očito poziv, politički i vojno nemoćnog islamiste, na obračun za zapadnom civilizacijom, i to na najprimitivniji način.
Pa ipak iako su njegove izjave odraz jedne primitivnog, neobuzdanog karaktera, treba ih uzeti ozbiljno. Jer pitanje nataliteta jest uvijek i pitanje budućnosti jednog naroda i civilizacije. One pozivaju sve odgovorne u Europi na ozbiljno promišljanje o stanju u kojem se europsko društvo nalazi. Većina europskih država ima negativan priraštaj, pa bi se u doglednoj budućnosti doista i moglo dogoditi da zapadno kršćanska civilizacija bude stavljena pod upitnik. Ako i bude robota koji će obavljati poslove, oni neće biti ljudi s tradicijom i kulturom. To će ipak ostati pridržano onima od žene rođenim.
Ono što zabrinjava na poseban način jest i Erdoganova prijetnja europskim građanima kako nigdje i nikada neće biti sigurni.
Takve izjave nisu daleko od onih izjava ISIL-a i Al Qaede. I treba ih uzeti sasvim ozbiljno, jer fanatika i psihopata ima uvijek i među ljudima vjere. Na koncu užas islamskog terorizma u zadnje vrijeme nam o tome puno govori. Ono što treba na poseban način zabrinuti jest činjenica da islamski teroristi nisu samo oni nepismeni i socijalno ugroženi, kako se stječe dojam čitajući zapadni tisak. A Erdogan očito ima puno pristalica, i to ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i među mnogobrojnim Turcima širom europskih gradova.
Za mnoge neupućene izgledaju Erdoganove izjave u zadnje vrijeme vrlo zbunjujuće. Pa ipak za one koji nešto znaju o prilikama u Turskoj i islamskom svijetu one su samo potvrda njegovom bijesa, jer sve ne ide onako kako je zamislio.
Pokušaj da se približi Kurdima je propao, jer je Erdogan polazio od pozicije kako je islam važniji od nacije, pa je mislio da će Kurdi prihvatiti biti turski muslimani. Koliko je taj čovjek opsjednut islamom kao nadnacionalnim pojmom, što ima uporište u muslimanskoj tradiciji, pokazuje se najbolje u njegovom bijesu na Kurde, ali i Europljane koji nisu spremni zatvoriti stotine tisuća onih koji ne žele glasati za njegovu suludu ideju da građansku Tursku vrati na put islamske republike, u kojoj će islamska vlast vladati islamskim društvom.
Teško je znati koliko je Erdogan bio opčinjen snovima o obnavljanju osmanlijske imperije, a koliko i idejom Alije Izetbegovića da muslimansko društvo mora imati islamsku vlast ukoliko želi biti prosperitetno. U svojoj Islamskoj deklaraciji govori Izetbegović o stvaranju islamske zajednice od Maroka do Indonezije, o bratstvu muslimana koje nadilazi nacionalne kategorije.
Muslimanska zajednica (umma) je doista u islamskoj tradiciji viša poveznica od nacionalnog. Zato se muslimani u čitavom svijetu osjećaju pripadnicima jednog naroda, muslimanskog naroda. Zapadni svijet ne posjeduju takvo razmišljanje u svojoj tradiciji, pa čak niti u onoj iz vremena papinskih država.
Zanimljiva je svakako i Izetbegovićeva kritika Ataturkove Turske kao vazalske zapadne zemlje, plagijata koji se ne uklapa u političku filozofiju islama. Zato prema njemu muslimani moraju razvijati vlastitu životnu filozofiju, koja se ne temelji na kopiranju zapadne demokracije nego na Kuranu i islamskoj tradiciji. Samo je na taj način moguće da se muslimani širom svijeta osjećaju jednom dušom i tijelom. A to je moguće postići, analizira Izetbegović dalje, ukoliko se ostvari muslimanski odgoj, koji će biti oslobođen „perverzija“ zapadne civilizacije.
Istina, on zagovara i školovanje žena, s tim da i dalje budu nositeljice nataliteta i domaćice. Kao da je moguće školovane žene ostaviti da žive u srednjovjekovnim pogledima na svijet. Škola je uvijek vezana i uz emancipaciju, istina ponekad i uz onu pretjeranu, što se danas događa u liberalnoj Europi, koja pokušava čak dokinuti spolove preko gender teorije. Pa ipak žena se s pravom izborila za svoje mjesto u svijetu još uvijek kršćanske Europe, na što je nažalost čekala stoljećima. Taj proces će biti nezaustavljiv i u islamskom svijetu, kolikogod se pojedini teoretičari trudili za očuvanje arhaičnog pristupa položaju i vrijednosti žene. Jer žena nije samo majka i domaćica nego i sudionik u kreativnom oblikovanju svijeta.
Izetbegović upozorava na to da je problem islamskog svijeta nepismenost, ali i kriva pismenost. Misli na onu pod utjecajem zapadne civilizacije. Za njega i pismenost mora biti utemeljena na islamskim idealima. U svezi s tim kritizira dokidanje arapskog pisma u Turskoj, upućujući na to da su Japanci i pored svih izazova zadržali svoje pismo. U svakom slučaju po njemu su potrebne velike korekcije Atatürkove politike.
Ako se analizira politička karijera Erdogana u Turskoj, ne može se oteti dojmu da je dobrim djelom bio vođen istim mislima. Istina nije još dokinuo latinicu niti uveo arapski jezik, ali je zato počeo s mnogim drugim promjenama u odnosu na civilnu Atatürkovu Tursku.
Prvo s čime se Erdogan obračunavao bila je vojska, koju je vrlo lukavo i sustavno podrivao. A ona je bila i ostala garancija civilnog društva u Turskoj. Danas, kad je nakon još uvijek nerazjašnjenog pokušaja vojnog udara, krenuo i u obračun s civilnim društvom, zatvarajući i izbacujući s posla desetke tisuća ljudi, postaje jasno u kom pravcu želi krenuti. Povratak islamskoj tradiciji je na svakom koraku uočljiv, kao i pokušaj odstranjenja svega onoga što miriše na zapadni oblik demokracije.
Slijedeći koraci, ukoliko prođe njegova ideja na referendumu, će ići u pravcu stvaranja jakog islamskog društva s islamskom vlašću. O takvom društvu sanjari u Islamskoj deklaraciji i Alija Izetbegović, naivno vjerujući da je tehnološki napredak moguć s vladavinom političkog islama. Koliko se radi o utopiji, osjeća turski narod već zadnje dvije godine na svojim leđima. Gubici od nekoliko desetaka milijardi dolara, bit će ove godine još daleko veći. Jer teško je zamisliti nekog od Europljana da će ove godine krenuti na odmor u Tursku, nakon Erdoganovih izjava o europskim nacistima i onima koji neće biti sigurni niti na ulicama vlastitih gradova.
Ako izostanu ti „europski, dekadentni i nacistički građani“, Turska će bankrotirati. Jer i dosadašnje idealizirano stanje turske privrede je u usporedbi s europskim ekonomijama jako bijedno. Najbolje upućuje na to činjenica da ta „banana republika“ Nizozemska, kako u svom izljevu bijesa kaže Erdogan, sa svoji 17 milijuna stanovnika ima gotovo istu bruto zaradu kao Turska sa svojih osamdesetak milijuna.
Sve kad bi se turska ekonomija razvijala s privrednim rastom od 7% trebalo bi joj nekoliko desetljeća da dostigne standard današnje Nizozemske. Na koncu Europljani ne hrle u Tursku po zaradu, nego Turci u Europu. Ukoliko Erdogan doista nastavi s politikom vrijeđanja europskih političara i naroda, mogli bi mu se vrlo brzo raspasti snovi o tome da bude veliki sultan, na što upućuje i njegova rezidencija koja je nekoliko puta veća od one Angele Merkel, kancelarke bogate Njemačke.
Američko angažiranje s Kurdima u Siriji oko osvajanja Rakke, sjedišta ISIL-a, govori o tome da je Zapad prozreo njegov plan osvajanja pograničnog područja uz tursku granicu, kako bi spriječio povezivanja Kurda u Turskoj i Siriji, a time i stvaranja vrlo velikog kompaktnog kurdskog prosta unutar Turske, Iraka i Sirije.
S mnogobrojnim protivnicima, Kurdima, koje sustavno zlostavlja i progoni, jer nisu htjeli biti samo turski muslimani, dio svjetske muslimanske zajednice (umma), s liberalnim Turcima, koji neće lako odustati od Ataturkove civilne države, te s povelikim postotkom onih koji su islamski još radikalniji od njega, mogao bi Erdogan strovaliti Tursku u krvavi građanski rat, u kojem ne bi bilo pobjednika.
U tom slučaju ne samo da bi stradao turski i kurdski narod, nego i Europa bi se našla pred velikim valom izbjeglica. Dodaju li se k tomu i oni iz nesigurnih arapskih područja, te gladni iz Azije i Afrike, brojka bi se mogla kretati u desecima milijuna. Uzevši sve to u obzir, kao i ogromnu muslimansku dijasporu u Europi, europski političari bi trebali biti jako zabrinuti, ali i puno hrabriji u sučeljavanju s Erdoganom.
Da je Trump rekao o Europi ono što govori Erdogan, svi bi europski političari vrištali. Teško je razumjeti zašto se na Erdoganove ogavne i opasne izjave tako mlako reagira. To bi moglo biti za njega samo ohrabrenje da se dalje i dalje ponaša kao slon u porculanskoj radnji.
Dnevnik.ba