Danas znamo da je turska emigracija u starim europskim demokracijama uvjerljivo glasala za sultana - Erdogana: Njemačka 63 posto, Nizozemska 61 posto, Austrija 73,5 posto i neslužbena europska prijestolnica Belgija, dvotrećinskih 75 posto. U svojoj potpori uvođenja sultanata daleko su nadmašili glasače u Turskoj, one koji izravno osjećaju posljedice vladavine Recepa Tayyipa Erdogana, one koji glasuju u strahu od progona, koji su u medijskoj blokadi „bombardirani“ režimskom promidžbom i kreativnim brojenjem glasova.
Ne znamo koliki bi postotak Bošnjaka iz BiH glasao za sultanat u Turskoj. No sudeći prema snimkama oduševljenja referendumskom pobjedom Erdogana sa sarajevskih ulica, sultanat se ne bi trebao plašiti referenduma. I u ovom trenutku kada stara Europa polako i u strahu počinje primjećivati kamo ide Erdoganova Turska, čini mi se važnim podsjetiti na posebne odnose BiH, odnosno Bošnjaka i Turske koji su mogli postati i lekcija i primjer. A nisu, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Slučaj Čajdraša
Moderna Turska država je politički i vojno (preko turskog bataljuna UNPROFOR-a) ušla u BiH u vrijeme rata 1994. godine, u sklopu američke mirovne inicijative, obnove hrvatsko - muslimanskog savezništva i potpisivanja Washingtonskog sporazuma o uspostavi muslimansko-hrvatske Federacije BiH. Tursku su u mirovni proces uvele SAD, kako bi s jedne strane kao većinski muslimanska država davala osjećaj zaštićenosti Bošnjacima - Muslimanima, a s druge strane - kako bi kontrolirala islamsku radikalizaciju Bošnjaka - Muslimana uvezenu u ratu, preko tzv. mudžahedina i propovjednika radikalnog islama, uglavnom iz država arapskog poluotoka, Pakistana, Afganistana...
Bila je to Demirelova, prozapadna i visoko sekularizirana Turska, s vojskom kao krajnjim čuvarom sekularnosti. Doduše u demokratskim su standardima malo zaostajali, zatvori su im bili puni islamista. Turski je bataljun raspoređen u Zenicu, jedno od središta islamske radikalizacije u ratu i sjedište odreda El-Mudžahid. O zaštitničkoj ulozi turskih vojnika svjedoči i dnevnik tadašnjeg župnika Bože Markotića, iz Čajdraša, hrvatskog sela u predgrađu Zenice, u kojem je na molbu župnika i župljana turski zapovjednik organizirao stražu, čuvajući preostale Hrvate od upada mudžahedina.
Osobito su se trudili pokazati da oni u BiH nisu osvajači, niti su nasljednici Osmanskog Carstva. No zanimljiv je i događaj koji je uslijedio, i koji se uklapa u mozaik čudnovatog britansko - mudžahedinskog i šireg zapadnjačko-mudžahedinskog šurovanja u Središnjoj Bosni: britanski zapovjednik UNROFOR-a je potjerao Turke iz Čajdraša, ukinuo stražu i ponovo izložio Hrvate napadima islamskih boraca.
Tadašnja Turska je bila jako različita od današnje. Tadašnji turski predsjednik Sulejman Demirel politički je bio bliži s Franjom Tuđmanom, nego s Alijom Izetbegovićem, koji je uostalom odbio položiti vijenac na grobMustafe Kemala Ataturka, osnivača moderne turske države.
Ataturk nije pravi
Jer, po njegovim mjerilima nije bio pravi musliman. No i u Demirelovoj Turskoj je već iznutra jačao panislamistički pokret, s globalnim ambicijama. Iste godine kada turski bataljun odlazi u BiH kao nadzor radikalizaciji, gradonačelnik Istanbula, grada koji najavljuje političke trendove u Turskoj, postaje Izetbegoviću mnogo bliži – Recep Tayyip Erdogan.
Obojica su osuđivani i zatvarani zbog islamističkih ideja. U Demirelovoj Turskoj, gradonačelnik Erdogan je osuđen na zatvorsku kaznu (deset mjeseci, izdržao četiri) zbog javne recitacije poeme, kojom je prema presudi poticao na vjersku mržnju i ugrožavao sekularizam, baš kao što je svojedobno Alija Izetbegović bio osuđen u Titovoj Jugoslaviji zbog stavova izraženih u Islamskoj deklaraciji. Erdogan je između ostalog recitirao: „džamije su naše vojarne, njihove kupole naše su kacige, minareti su naše bajonete, a vjernici naši vojnici...Vrlo slično Izetbegovićevim mislima iz Deklaracije: vi danas trebate biti propovjednici… da biste sutra postali vojnici…. Nedemokratski režimi zbog takvih ideja zatvaraju i zato s vremenom padaju i propadaju.
Zapad je ignorirao njihovu ozbiljnost i opasnost. I zato je sada ustrašen, izgubljen i ide prema propadanju vlastitih vrijednosti.
Erdogan kao personifikacija islamističke političke strasti u suradnji s profesorom i diplomatom Ahmetom Davutogluom kao personifikacijom neoosmanske političke doktrine, osvojili su Tursku i počeli je mijenjati. Islamizirati. Najprije su dakako počele čistke u vojsci. Uslijedili su valovi čistki u državnoj upravi, pravosuđu, medijima, na sveučilištu… Neoosmanizam je postala službena vanjska politika, a BiH uže i Balkan šire, postali su najveće neoosmanske izvozne destinacije: preko investicija u vjerske objekte i kulturu, TV sapunica, političke suradnje, gospodarskih investicija…. Osmanlije su s vremenom prestali biti povijesni osvajači u BiH, već su postali protjerani osloboditelji Balkana, a Bošnjaci njihovi potomci.
Ahdnama, povelja sultana Mehmeta II. koja govori o potčinjavanju osvajaču, jer sultan dopušta (samo) bosanskim franjevcima da obavljaju svoje vjerske obrede uz uvjet poštovanja njegove vlasti, promovira se kao prvi dokument o ljudskim pravima u Europi, Osmansko Carstvo kao lučonoša europske demokracije!!!
Ivo Andrić je simbolički prognan iz Travnika. U nekad gotovo čisto katoličkom Čajdrašu izgrađena je 28. po redu džamija na zeničkom kraju. Pod turskim političkim kišobranom došlo je do specifičnih islamskih investicija arapskih zemalja diljem BiH, poput sela i hotelskih resorta zatvorenog tipa. BiH je postala turska baza za regionalnu investicijsku ekspanziju strateški usmjerenu na ovladavanje teritorijem. U Hrvatskoj su te investicije usmjerene na jadransku obalu, Slavoniju, a u posljednje vrijeme raste i zanimanje za Gorski kotar i Liku. Baš sultanski.
Sve nacist do nacista
Istodobno Erdogan šalje poruke da mu je Alija prije smrti ostavio BiH u amanet, da je Bosna ostavština Osmanlija, da su i Austrijanci potomci Osmanlija. A u novije vrijeme i da je cijela stara Europa nacistička, osobito Njemačka i Nizozemska. I prijeti destabilizirati Europu novim valom izbjeglica.
No sve dosad, kada je Erdogan poželio i formalizirati svoje sultanske ovlasti, EU i SAD su se ponašale kao da se od Demirela u Turskoj nije ništa promijenilo. Hrvatska također. Postupno svođenje Hrvata u Federaciji BiH na razinu obespravljenih tzv. d‘himi naroda, od kojih se očekuje politička pokornost muslimanskoj većini, prolazilo je neprimjetno. Ili tek uz lokalne jadikovke. Čak štoviše, mogli smo još lani čuti od mudrih hrvatskih političara da će u suradnji s Erdoganom vratiti Mostar. A on već jurišao na Beč i Berlin.
Iako su danas prestrašeni zapadni pogledi uprti u Erdogana iščekujući njegove sultanske poteze, osobno ne vjerujem da je sam Erdogan dugoročni problem. On je svoju političku trajnost zepečatio kada se odrekao svoje doktrinarne „glave“, Ahmeta Davotoglua, i paranoično počeo grabiti vlast, čisteći s upravljačkih pozicija sve što misli i govori.
No istinski je problem kako upravljati Erdoganovim naslijeđem, kako pomoći onima koji ne žele sultanate: u Turskoj, na Balkanu, u BiH, u staroj Europi. S postojećom europskom pameću, na to pitanje nema odgovora. I realna je opasnost da Hrvati u BiH još jednom plate račun te nepameti.
Dnevnik.ba