Otkud tolika ljubav prema Hrvatskoj, kada koliko god i kako god to nekima od Vas zazvučalo nije bila toliko obostrana.
Rođena sam i odrasla u Bosni i Hercegovini. Cijelo osnovnoškolsko, pa tako i srednjoškolsko obrazovanje bilo je na hrvatskom jeziku. Vanškolsko obrazovanje uz ono redovno „reko“ umjesto „rekao“ se znalo češće potkrasti. U kućnim razgovorima „ ba“ je imalo nisko mjesto na jezičnoj ljestvici, kojeg jezika ne znam, ali hrvatskog zasigurno ne. Za cijelog obrazovanja nastavnici/profesori hrvatskog jezika su inzistirali „uopće“ na hrvatskom jeziku, i grozili se od „uopštenog“. Smatrali su da se ljudi nikad ne trebaju „pakovati“ tražeći bolju budućnost, da se eventualno mogu „spakirati“ na godišnji odmor na Jadran, susjedne Hrvatske.
Pravni fakultet sam završila na Sveučilištu u Splitu 2015. godine. Trudila sam se da mi „kućno izdanje „ba“ nikad ne izađe iz usta. Uz najmanje napore sam uspijevala u tome!
Ali do te diplome, do 2015. godine, trebala sam biti Hrvatica iz Bosne i Hercegovine.
To mi nije teško polazilo za rukom.
U kojoj god se sredini našla naglasak me predstavljao, ponosila sam se njim!
Imala sam/imam hrvatsko državljanstvo i znala sam da pripadam tu, iako neki od mojih kolega nisu znali zašto sam prešla toliki broj kilometara da bih studirala u Splitu ili Zagrebu ( prve četiri godine provela sam na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu ) kada sam to mogla u Zenici ili Sarajevu.
Nije mi toliko bilo bitno njima odgovoriti na pitanje, koliko sebi.
Tko su pak sad ti Hrvati iz Bosne i Hercegovine, koji do kasno u noć daju svoj glas na izborima za Predsjednika države u kojoj ne žive, što je zapravo rezultiralo izborom Predsjednice, i zašto ta ista Predsjednica svako malo spominje da „neće zaboraviti Hrvate u Bosni i Hercegovini“.
Nastavno na prethodno izneseno, logično je da Hrvati iz Republike Hrvatske ponekad, skeptično gledaju na svoje sunarodnjake iz susjedne Bosne i Hercegovine, koji uvjetno rečeno uzimaju njihova mjesta na upisima na fakultete ili na kraju krajeva njihova radna mjesta.
I onda dolazimo do dijela „tko su oni uopće, i zašto se ne drže Bosne i Hercegovine?“. Vraćam se ponovno na Nju, Bosnu i Hercegovinu i Hrvate kao konstitutivni narod u toj istoj državi.
Situaciju koja se dogodila u dva navrat prilikom koje su Bošnjaci izabrali hrvatskog člana Predsjedništva BiH, je sve samo ne odraz konstitutivnosti jednog naroda.
Politička situacija nije puno bolja ni u Zeničko-dobojskoj županiji iz koje dolazim, gdje u Skupštini te iste županije od 35 zastupnika, dva su iz reda hrvatskog naroda ( broj zastupnika se određuje s obzirom na broj stanovnika tog istog naroda u istoj županiji ).
U takvim situacijama ti isti Hrvati ne trebaju i ne očekuju zaštitu Hrvatske niti, Hrvatska može i treba rješavati interne odnose druge države, ali trebaju nekoga tko će prije svega razumjeti njihove probleme, (ne misleći pri tome na daleku Ameriku ili hladnu međunarodnu zajednicu) sa dozom eventualnih konstruktivnih rješenja bez ikakve primjese sažaljenja.
Jesam li ja izborom studija u Republici Hrvatskoj, i na kraju krajeva izborom posla (trenutno sam u potrazi za istim u Zagrebu) okrenula leđa „takvoj„ Bosni i Hercegovini? Moj odgovor na to pitanje, koji proizlazi iz cijelog mojeg bića je - ne. Svjesna sam činjenice da neka druga djevojka koja je rođena, odrasla i živi u Zagrebu ili Rijeci, još neko vrijeme zasigurno neće (a pitanje je uopće i treba li) u potpunosti razumjeti svoju vršnjakinju, koja govori isti jezik kako i ona, (iako se u žargonskim verzijama uvelike razlikuju).
Kako biti Hrvat u županiji koja nosi službeni naziv „kanton“
Na isti način kao i Hrvat iz Bosne i Hercegovine sa prebivalištem u Zagrebu. Svojim čistim riječima, svojim dobrim djelima, svojim zdravim duhom i na kraju svojim „tvrdim“ naglaskom, koji ako ništa od prethodnog ne zadovoljite, uvijek će Vas odati, i u Vašoj neposrednoj blizini izmamiti pokoji uzdah „ „Eh ti Hrvati iz Bosne i Hercegovine“ ili isti takav usklik.
Matea Tadić, Dnevnik.ba