Još uoči, a osobito nakon (neočekivano) tijesne referendumske pobjede turskog predsjednika brojni su se analitičari ustrčali e ne bi li pobrojali sve ovlasti koje će imati Recep Tayyip Erdogan nakon što su Turci izglasali - puni predsjednički sustav. A u biti - diktaturu. Nemali je, istina, broj onih koji drže kako je Recep, i bez aktualnog izbornog pripetavanja, ionako (već) sultan.
Ne, dakako, samo zbog bajkovite palače veće i od Bijele kuće i od Kremlja, a izgrađene - ne, dakako, bez znakovitosti - na zemljištu koje je na domak Ankare kupio osnivač moderne Turske Mustafa Kemal Ataturk, čiju političku stečevinu Erdogan ustrajno gura u povijesnu ropotarnicu. Džaba su, reklo bi se, Turci krečili!
Mala je, dakle, politička inventura pokazala kako će taj turski neprikosnovenik postavljati i smjenjivati sudije, po vlastitu nahođenju ograničavati parlament i ukinuti premijersku funkciju. No, demonstrativno bacanje šerpi i lonaca kroz prozor po Ankari, Istabulu i Izmiru koji su Recepu I. rekli glasno, ali, ipak, nedovoljno, NE, koincidiraju s protestima po većim srbijanskim gradovima.
Za čije babe zdravlje?!
Nakon što je, razočarana uvjerljivom premijerovom pobjedom, na ulice izašla srbijanska mladež, izborni je pobjednik isprva ignorirao protesne šetnje, vjerujući da je svakog čuda tri dana dosta. I kako će se djeca samo malo izgalamiti. No, kad je vidio da je vrag odnio šalu, presabrao se i neizravno, putem svojih medija, obratio se šetačima.
Nije, doduše, kao Broz ‘68. demagoški ispalio: „Studenti su u pravu“, ali je zato, ne manje demagoški, poručio kako je riječ o prazniku demokracije, te da je sklonio i policiju i vojsku i tako pokazao slobodarski duh njegove vlade. Ili, što bi, u nešto drugačijim oklonostima i drugačijoj publici, kazao Sloba: „Niko ne sme da vas bije.“ Jasno, vaspitne palice, (ne)popularni pendreci ostat će u pričuvi sve dok mlađahni Srbi ostanu na razini verbalnog delikta. Dok, dakle, ispred Vlade budu samo uzvikivali. „Nemoj, bre, da mi lažeš babu!“
A što se tiče izbjegavanja istine, gotovo je opće mišljenje kako falanga oko Vučića vješto upravlja medijskom tvornicom laži, slijedom čega nije izvarana samo rečena baba. Usprkos, međutim, tomu, premijerov (predsjednikov) ne samo imenjak nego i neformalni glasnogovornik i jastreb Aleksandar Vulin traži smjenu rukovodstva Radio televizije Srbije „zbog neobjektivnog izvještavanja o protestima širom Srbije“. Slijedom čega se iznova nameće paralela Ankara-Beogrda (ili, svejedno, obratno).
Učio je od heroja
Turska je, naime, svjetski rekorder po broju utamničenih novinara - 80! Uz opasku kako su ovo predreferendumski podaci... Zlokobna, pak, Vulinova intervencija sugerira stanovitu razliku između srpsko-turskog dvojca koji vrijedno koncentrira golemu vlast u svojim rukama. Erdogan, gotovo redovito, uhićuje novinare pred izbore (nije mu, doduše, to mrsko ni kada je stanje redovno), a Vučić bi se na turski uzor mogao ugledati poslije izbora. (Uostalom, bio je Miloševićev ministar informiranja kada je srbijanskim novinarima - sjetimo se Ćuruvije - bilo kao danas turskim.)
Ali, da - konačno! - vidimo što Vučić već ima i bez referenduma, a što je Erdogan dobio nakon dramatičnog i, tvrdi oporba, erdoganiziranog izbornog procesa, osobito njegova dijela u kojemu je presudna čista matematika. Novi šef srbijanski države je kao premijer bio i član Savjeta za nacionalnu sigurnost, ali i tajnik toga organa. Ako tu funkciju nastavi obnašati, a Boris Tadić tvrdi kako nema razloga vjerovati da će dragovoljno abdicirati, to bi značilo da će sam sebe kontrolirati i koordinirati, pa će, dakle, moći jedino sam sebe smijeniti. Što, po istom izvoru, znači kako nikad nitko u novijoj srbijanskoj povijesti nije koncentrirao toliku moć. A bilo je tu pravih šampiona...
Nije, nakon svega rečenog, nikakvo čudo što je, još dok je Vučić ispijao pobjednički pjenušac, iz Ankare stigla čestitka u kojoj pošiljalac nije propustio prigodu naglasiti kako je i on iz premijerske fotelje svoju popularnost propitao na izvanrednim predsjedničkim izborima. Nema, eto, sumnje kako mu je beogradski kolega učio od heroja. I tu - a možda je trebalo i ranije! - dolazimo do Bosne napaćene.
Nema, dakako, potrebe (više) podsjećati kako je Alija, neposredno prije preseljenja, BiH u amanet ostavio Erdoganu. Što je ovaj pošteno, iako nije bilo svjedoka dok su on i Izetbegović I. u bolnici skrbili o bosanskoj budućnosti, priznao i s nama podijelio tu radosnu vijest. Kasnije ćemo, međutim, doznati kako mu je ostavio i Bakira. Ali, ovdje je riječ o uzorima, a ne o nasljedstvu. Vučić je još kad je ono postao premijer svjedočio kako je Fahrudin Radončić čovjek od kojega se puno toga dobroga može naučiti, ne precizirajući, istina, na što konkretno misli. Radončić mu je, predmnijevm neimarski, uzor i tu se više nema što pričati! Ni ne spominjući tada našega brata Recepa. Zato Vučićev uzor, neimar Fahro rado spominje aktulanog prijatelja Aleksandra Veličanstvenog. Ali u kontekstu Bakira Izetbegovića.
Nije krv voda
Navjestitelj bolje budućnosti oštro se, naime, protivi nakani Izetbegovića II. da Bošnjaci, taj, veli, stari europski narod, budu turski privjesak. Usto, Radončić problematizira činjenicu da Turska investira uvjerljivo najviše u Srbiju, dok je Bosna, usprkos amanetu, na kraju hranidbenog lanca. Ne kaže pritom bi li pristao biti privjesak, ukoliko bi braća Turci malo više razvezali kesu i u našem slučaju.
Vučiću se, pak, ne gadi biti privjesak. Već je, čim je stigla čestitka iz Ankare, pozvao Recepa Veličanstvenog podno Avale. A ovaj, koji i inače mnogo ne putuje, odmah je prihvatio. Bit će to prigoda da se sugovornici prisjete bogate zajedničke povijesti. Nekada su, doduše, u Srbiji govorili i pisali kako je to period „petovekovnog ropstva“. A(li), gdjekada - kao evo sada - citiraju Stevana Sremca i pomoću toga velikoga pisca tumače kako je nastala sintagma „pusto tursko“.
Datira iz 1878. kada je Niš poslije mnogo stoljeća pripao Srbiji. Srbi su se s Turcima opraštali u suzama i to je, piše Sremac, trajalo danima i noćima. Srbi su tugu utapali u rujnom vinu i rakiji ljutoj, a Turci im, preteći ih u piću i tužno nazdravljajući prošlim vremenima, odlazeći u Anadoliju, poklanjali imanja i kuće. Dugo poslije toga, Srbima se znalo omaći: Eh, pusto tursko! Konačno, malo gdje su se turske serije primile tako dobro kao u Srbiji. (Nije krv voda...) Bilo je perioda kada je tamošnja televizija dnevno emitirala šest sati turskih serija. Zbog čega su neki prizivali vožda Karađorđa!
Što se tiče Vučića, on - kad je već pozvao Erdogana - neće prizivati Crnog Đorđa. Malo me samo čudi što nije čestitao budućem gostu referendumsku pobjedu. Nije, doduše, ni Bakir. No, ubrzo ćemo znati tko je tu privjesak a tko će izvisiti.
Dnevnik.ba