Bosna i Hercegovina je zemlja apsurda i ovu sintagmu je svatko tko živi tu bezbroj puta čuo, ali i osjetio na vlastitoj koži. Suvremeni abhaški pisac Fazil Iskander u svojoj alegorijskoj distopiji "Pitoni i kunići", koja je podnaslovljena kao filozofska bajka, prikazuje antiutopijsko društvo kunića, svojevrsni društveno-politički perpetumobile koji se održava na društvenim kastama, arhetipskom neprijatelju (pitonima) i obećanim, "samo što nije" blagostanjem. U tom društvu postoje dvije kaste: Oni Koji Su Prepušteni Za Stol i Oni Koji Nastoje Biti Prepušteni Za Stol, te amorfna masa ostalih. Jedna mala digresija za mlađe čitatelje, čisto da pripomenem kako je BiH nekada bila normalna zemlja, kao što to danas nije: "Pitone i kuniće" objavila je sarajevska "Svjetlost" 1989. u sklopu svoje biblioteke "Feniks" koja je uz beogradsku "Reč i misao" i zagrebački "Hit" po mojemu mišljenju bila "the best of" agilnog nakladništva bivše Jugoslavije koje je bilo neusporedivo jače od onoga što imamo danas i kada je postojala čak i "tržišna isplativost" knjiga koju danas antikulturni neoliberalni trolovi zazivaju u ovdašnjim patuljastim nacionalnim okvirima, ne uzimajući u obzir nikakve vrijednosne kriterije.
Današnja Bosna i Hercegovina sa svojim samoživim političkim i parapolitičkim kastama neodoljivo podsjeća na Iskanderovo alegorijsko društvo podignuto na treću potenciju. Državne jasle su mitski Iskanderov Stol, a trojedine političke stranke su njegovi isključivi vlasnici. Oni Koji Nastoje Biti Prepušteni Za Stol čine to, naravno, preko političkih stranaka, isključivo nacionalnih, jer drugih nema. Nacionalizam i unutarstranačka kadroviranja su "osnovna sredstva za rad". Mehanizam je jednostavan i djeluje na principu podizanja letvice koje, onda, po jednom drugom principu, onom spojenih posuda, prate ostali akteri. Nema razlike između "novinara" Koji Nastoje Biti Prepušteni Za Stol i "političara". U jednoj emisiji Federalne televizije, Enver Kazaz je citirao jednu genijalnu rečenicu Adisa Arapovića iz Centra civilnih inicijativa (CCI) o bošnjačkoj političkoj kasti. Ta rečenica je van BiH neprevediva i glasi: "Ono je infantilno". Nazvati nešto u BiH "onim", odnosno negirati mu svaku osobnost, krajnji je stupanj negacije, a u ovom slučaju, na žalost, i svođenje na pravu mjeru.
Da se vratimo Iskanderu: iz tog bh. političkog bestijarija, koji nikada nije bio deficitaran "nacionalnim spasiteljima" i "mesijama", donekle se ipak izdvajaju živopisni "sarajevski kunići", jer oni su ti koji iz većinske, odnosno "građanske" pozicije zapravo diktiraju "trendove", odnosno doziraju stupanj infantilnosti društva. Jedan od najvećih apsurda u BiH odaziva se na ime "Krug 99", koji je formalno nekakva groteskna bošnjačka verzija Bilderberg Grupe, a zapravo se radi o skupu "gladnih kunića" Koji Nastoje Biti Prepušteni Za Stol, uključujući tu i one koji im daju medijski suport, odnosno pripuštaju ih u prve minute centralnih informativnih emisija. Na svakoj sesiji "Kruga 99" postoji uvodničar. Primjerice, na pretprošloj je to bio "svestrani" Reuf Bajrović, a na prošloj Damir Mašić iz SDP-a, dva ogledna primjerka političke i svake druge infantilnosti, a ujedno i najsjajnije zvijezde antihrvatske histerije koja već duže vrijeme drma političko Sarajevo, višestruko poniženo i demolirano u fightu s Miloradom Dodikom. Ta antihrvatska histerija je ujedno i liječenje silnih frustracija iz tog sraza.
Nedavno sam razgovarao s novinarom HINA-e koji pravi reportažu o Središnjoj Bosni. Iako se radi o novinaru koji je relativno često u BiH i koji jako dobro poznaje ovdašnje političke odnose i relacije, jako teško sam mu objasnio kako sva ova buka i bijes koji dopiru s dnevno-političke razine, od opskurnih apostola mržnje, poput dvojice spomenutih, ne dopire do običnih ljudi, jer toj samoživoj političkoj kasti ne vjeruju, pretpostavljam, više ni članovi vlastitih obitelji. Iz zagrebačke perspektive BiH je na rubu otvorenog sukoba, pogotovo nakon najnovijeg rašomona oko revizije tužbe BiH protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Ta "krugaška" priča ima isključivo za cilj ono što sam opisao u prethodnom tekstu: zaklati vola (državu), zbog žilave, nejestive šnicle, odnosno da bi nekakav Reuf Bajrović šetao iPhone po Sarajevu. Taj infantilni svijet pomalo podsjeća na jednu znamenitu scenu iz Vrdoljakovih "Prosjaka i sinova", to je ona scena kada Šunje iz zatvora svaki dan naručuje pečenog odojka da bi od njega za sebe uzeo samo komadić karboniziranog uha.
HINA-inom novinaru sam situaciju u BiH pokušao objasniti na primjeru jednog lokala u Uskoplju (hrvatskom dijelu grada) u kojem se uglavnom sakupljaju i druže potrošeni ratni veterani HVO-a i Armije BiH kojeg oni kolokvijalno nazivaju "Islamskim centrom u Uskoplju". U lokalu su česte tuče, ali od desetak teških tuča, samo je jedna bila "međunacionalna", u kojoj je Hrvat koji je provocirao jednog Bošnjaka u "svome Uskoplju" dobio žestoke batine od kojih je završio u travničkoj bolnici na radost i oduševljenje "objektivne publike", uglavnom Hrvata. Iz tog lokala u kasnim noćnim satima najčešće trešti najcrnji četnički trash Baje Malog Knindže, što je jedan nevjerojatan paradoks, ali, kada se dublje zakopa u taj izdvojeni svijet, to je u neku ruku logično. O čemu se radi? Tu svraćaju uglavnom ljudi bez ikakvih primanja i perspektive, načeti PTSP-ijem i alkoholizmom, koji su ratujući jedni protiv drugih preživjeli ratni pakao Gornjeg Vakufa - Uskoplja, jedan od najgorih u proteklom ratu u BiH, i od kojih je društvo poodavno diglo ruke, ali i oni od njega. Baja Mali Knindža je poruka, odnosno uvreda političkom polusvijetu koji parazitira na njihovoj tragediji. A svoj su svijet uredili po jasnim, poštenim i principijelnim kriterijima o čemu političari mogu samo sanjati. Postoji, također, i "Katolički centar" u Gornjem Vakufu gdje se okuplja slična klijentela i u kojem je najveći krimen izgovoriti ružnu riječ protiv Hrvata. Na što ovo podsjeća? Na prijeratne međunacionalne odnose. Veterani su zapravo samo oživjeli vlastitu potopljenu Atlantidu.
Završimo u prigodnom, pokladnom tonu, jer klaunovi i infantilnost idu jedno uz drugo, kao šipka uz bubanj, odnosno kao Reuf Bajrović uz iPhone, sa stihovima Avde Sidrana "kad je dernek, nek i hala gori" iz njegove antologijske pjesme "Dernek u Sarajevu" u kojoj rulja raspomamljeno slavi izgubljenu bitku iz jednog od tursko-ruskih ratova iz 18. stoljeća, a koji su danas, čini mi se, aktualniji nego li u vrijeme o kojem Sidran pjeva, te parafrazom jedne pjesme Nazifa Gljive, oglednog primjerka kvazipatriotskog kiča iz prve polovice devedesetih: "Heroji su neka nova raja, Reuf, Damir, branitelji stada, e moj Hase, da si ovde sada."
Dnevnik.ba