StoryEditor

Džihad građani

Piše Vuk Bačanović  /  29.07.2021., 14:52h

Kada se u Sarajevu održi skup podrške i saosjećanja za ubijene civile u Alepu, a zapravo se, neizbježno radi i o skupu podrške sirijskoj opoziciji, istoj onoj opoziciji koja za sobom nije ostavila ništa manje strašan trag od ISIS-a (ili generalno neki provehabijski skup), običajeno se formiraju dvije ekstremne i netačne reakcije.

Piše: Vuk Bačanović, Dnevnik.ba 

Prva sve učesnike takvih skupova a i stanovnike Sarajeva kasifikuje kao simpatizere ekstremnog islama i potencijalne teroriste. Druga u potpunosti želi minimizirati opasnost od islamističkih radikala i cjelokupan događaj prikazati kao djelovanje neznatne manjine među Bošnjacima, čiji utjecaj preuveličavaju srpski i hrvaski političari, kako bi što lakše podijelili Bosnu i Hercegovinu, a bošnjačke kantone pretvorili u, parafraziram “Palestinu”, ili im predodredili sudbinu “Krimskih Tatara”.

Prva reakcija je netačna zbog proste činjenice da većina Bošnjaka ne bi prihvatila život u islamskoj državi. Ponašali bi se, doduše, poput Al-Wardijevih Arapa koji glasaju za islamsku državu da bi, potom, pobjegli u sekularnu, sa tom razlikom da pristojan broj Bošnjaka voli pametovati u superiornosti islama nad liberalnom demokratijom, ali, kad bi došlo do pokušaja implementacije prvog, većinom bi reterirali u drugo i rastjerali fanatike koji ih žele lišiti alkohola, dernečenja, rekordnih turističkih posjeta Beogradu i Zagrebu i svega sličnoga. Pa ipak, to samo u slučaju da bi većinu Bošnjaka iko išta i pitao. I upravo u tome leži jalovost argumenata minimzatora selefističke opasnosti, kako za Bošnjake, tako i za BiH. Ako pratimo faze instalacije radikalnog islamizma u BiH, onda nam je jasno da su njegova slobodna promocija i porpovijedanje, čak i nakon niza ratnih zločina i postratnih terorističkih napada  skandala, bili nezamislivi bez podrške zapadnih obavještajnih službi, dakle obavještajnih agencija onih zemalja koje su 1992. priznale režim Alije Izebgovića u Sarajevu.

Ako znamo da su radikalni selefisti, preko 3000 njih, u BiH došli preko Hrvatske i tu u vrijeme bošnjačko-hrvatskog građanskog rata (a među njima i njihov vođa Abu el-Ma’ali kasnije povezan sa napadom na pariški metro 1995) i da su cijelo vrijeme bili pod komandom Alije Izetbegovića i Rasima Delića, onda svakome mora biti jasno da bi ta povezanost bila nemoguća bez amina američkih predstavnika, baš kao što bi bez tog amina bilo nemoguće da Ambasada RBiH u Beču 1993. izda pasoš Osami bin Ladenu. Isto bi tako bilo nemoguće da pomenuti Abu el-Ma’ali pod imenom Safet Abid Ćatović radi kao zamjenik šefa Misije RBiH pri UN-u. Jednako je nemoguće da Američka ambasada u BiH, kao i njoj pripadajuće sigurnosne i obavještajne strukture nisu upoznate s činjenicom da su selefijski krugovi u BiH povezani sa regrutacijom boraca u redove sirijske “demokratske” opozicije. Šta to, zapravo, implicira?

Samo to da su Amerikanci interes Alije Izetbegovića i umjerene islamističke grupe oko njega za priznanjem BiH, spojili sa vlastitim interesom instaliranja vlastitih operativaca na Balkan, onih koji ga, u datom trenutku, baš kao i u Siriji, mogu pretvoriti u pakao u službi ineteresa američkog imperijalizma na Balkanu. U tome, nema ništa naročito satansko ili nelegitimno, ali nam u dobroj mjeri objašnjava kalup iz kojeg je od izetbegovićevske smjese islamizma sa ljudskim licem, 1993., na bazi islamskog identiteta i osmanskog nasliješa izlivena bošnjačka nacija.

Oni Bošnjaci koji zanemaruju selefističku opasnost ili je nastoje prikazati isključivo kao divljanje manjinskih radikala, još uvijek nisu u potpunosti shvatili da su ti radikali psi na lancima njihovih imperijalističkih seniora, koji, po afganistanskom i sirijskom modelu, kad-tad mogu biti pušteni sa lanca, ili, još gore, sa njega se otrgnuti.

U tom smislu je vrlo zabrinjujuće ono što je u “O nekim uznemirujućim aspektima američke vanjske politike prema Bosni i Hercegovini”, primijetio politikolog Dražen Pehar, a to je prenošenje impresija iz Američke ambasade u Sarajevu o tome da su ‘fed up with the victim talk’ (zasićeni pričom o žrtvi) pa čak i da ‘they [Bosnian Moslems] brought it on themselves’ – ‘oni, bosanski muslimani, na sebe su to sami navukli’.

Da je stanje, u tom pogledu, vrlo alarmantno, shvatio je i akademik Esad Duraković, inače jedan od rijetkih bošnjačkih intelektualaca koji se, sa zabrinurošću osvrnuo na masovno naseljavanje Arapa u bošnjačke kantone. U svome posljednjem tekstu “Halep: Totalna destrukcija” indirektno kritikuje sarajevski protest:

“Kada su pobunjenici svih vrsta, a u svakom slučaju ‘isilovskog tipa’, osvajali Halep, također uništavajući i koljući, nije se dizala ovakva galama po svijetu jer su oni bili na zadatku obaranja al-Asadova režima, koji je bio meta zapadnjačkih snaga a koje su, zapravo, konstruirale monstruozni ISIL i druge destrukcijske sile po Siriji. Sad, kada ta snaga koja je imala zadatak da razori legitimni sistem u Siriji, trpi poraz, svijet je sažaljeva, ali na jedan perfidan način: tobožnjom brigom za civile o kojima nisu brinuli kada su ih satirali surovi pobunjenici do zuba naoružavani iz vani.”

Nema sumnje da su se na sarajevskom skupu na kojem su radikalni selefisti, zajedno sa svojim sirijskim istomišljenicima, urlikali “Tegbir-Allahu ekber”, okupili i mnogi, poslovično neinformisani ljudi, koji, generalno, žale za civilnim žrtvama, u bilo kojem ratu, poistovjećujući ih sa sarajevskim u periodu 1992-1995. Međutim, takvi naivci su upravo slika bošnjačke većine, koja dopušta da bude “korisni idiot” za globalne agende koje joj, zbog skučenih pogleda, dugogodišnjeg zaglupljivanja, indoktrinacije islamističkom propagandom i iluzornošću izgradnje moderne nacije u takvim uslovima, ni približno nisu jasne. A još će manje biti jasne u presagivanju globalne moći u eri Putin-Trump.

Možda su u svemu najadniji prizor činili sarajevski gradonačelnik Ivo Komšić, kao i predstavnici drugih vjerskih zajednica u nestanku, koji su podsjetili na dobra stara vremena islamističkog ludila i marioneta Alije Izetbegovića. Džihad građani na dugme.
 

( ovaj tekst napisan je 18.12.2016. godine )

Dnevnik.ba 

19. travanj 2024 13:38