Kada razmišljate o Bosni i Hercegovini (BiH), važno je rezoniranje centrirati oko neke središnje metafore, koja mnogobrojne istine o toj zemlji može povezati u jednu jasnu i preciznu sliku. Za mene, riječ je o slici čudovišta Dr. Frankensteina, izvorno zamišljenoga od strane Mary Shelley, unutar jednoga polu-političkoga imaginarija koji je sam po sebi vrlo kompliciran. „Frankensteinovo čudovište“ konotira najmanje tri temeljne istine o današnjoj BiH kao političkoj zajednici: stvoreno je kombinacijom sreće i vještine, na osnovi ljudske predrasude o svemoći (ovo odgovara stavu američkih tvoraca Daytonske BiH); sklepano je od raznih sastojaka, i to protivno normalnim zakonima prirode (primjerice, prema fabuli, visina mu je slučajno ispala 2.4 m); to stvorenje, koje ima velike i očekivane probleme sa svojim identitetom, izrazito je odbojno i sebi i drugima, pa stoga završava samoubojstvom, što ujedno označava dokaz o krhkosti i neistini ljudske predrasude o svemoći; o čemu, kako je Mary Shelley mislila, govore i mitovi o Prometeju i o palome ‘Luciferu‘, a o čemu govori i njena knjiga, protiveći se time individualističkim i prosvjetiteljskim gledištima svojega oca, Williama Godwina, i svojega slavnoga supruga, pjesnika Percy Bysshe Shelleya.
Da su američki implementatori Daytona postali obeshrabreni, ili možda umorni, svojim pokušajima u BiH, dobro se vidi iz sljedeće izjave jednoga od tvoraca Daytonskog Ustava, člana Daytonske delegacije, James C. O‘Briena, iz 2010.: „Implementacija [Daytona] bila je nespretna, kompromitirana, i kolebljiva“ („The Dayton Constitution of Bosnia and Herzegovina“, USIP Press; str. 333). Drugim rječima, i sami američki tvorci Daytona, uz svu silu novaca utrošenih na provedbu mirovnoga okvirnog sporazuma za BiH, samim su procesom razočarani, ili su o njemu postupno stekli vjerovanje da on značajno odudara od njihovih najdubljih ideala.
Kako se ova slika slaže sa mojom tezom o postojanju američke ‘divide ut imperes‘, „podijeli kako bi vladao,“ strategije u BiH? Slaže se u potpunosti. Naime, Frankensteinovo čudovište je, između ostaloga, stvoreno kako bi samo produljilo i produbilo razdor izvanjskih promatrača glede osnovnih pitanja o čudovištu: jeli uopće održivo i kako mu povećati šanse za opstanak? A upravo činjenica da sami tvorci uopće nisu zadovoljni kreaturom, na kojoj su oni sami popravljali zakrpe kako im se ad hoc činilo da je potrebno, dodajući zakrpu na zakrpu, dokazuje nam da samim tvorcima popravka i nije bila izvorni cilj: njihov se izvorni cilj sastojao u tome da se posjeduje nekakav pseudo-razlog da se intervenira u jednome sukobu koji nikako da se smiri; u tome procesu, i sama intervenirajuća strana sama vrlo često dodaje ulje na vatru kako bi proizvela dotični ‘pseudo-razlog‘: odluka o ‘Bonskim ovlastima,‘ protivna slovu Daytona, Odluka o konstitutivnosti svih naroda na cijelome teritoriju BiH U 5/98-III, Petritschevo nametanje amandmana na temelju dotične odluke, opet navodno protivno izvornim namjerama ‘tvoraca,‘ Ashdownovo zagovaranje integracije entitetskih policijskih snaga, protivno slovu Daytona, nametanje ‘Sejdić-Finci‘ odluke kao ogromnoga političkoga problema, stalno traženje od RS da se odrekne primjene Sporazuma o posebnim paralelnim odnosima sa susjednom državom, Srbijom, nametanje, između ostaloga, Hrvatima Željka Komšića, kao člana Predsjedništva BiH, „Platformska Vlada,“ i u posljednje vrijeme, maltretiranje RS, i cijele BiH, pričom, i sudskim odlukama, glede 9. siječnja kao „Dana RS,“ ‘drama‘ oko revizije odluke Međunarodnoga Suda Pravde iz 2007., itd., itd. Vrtnja poglupoga vergla zasigurno će se nastaviti.
Stvaranje „čudovišta Dr. Frankensteina“ počelo je davno, još prije rata, a u posljednjih 25 godina taj je proces samo postao posve vidljivim. I svi znamo tko je najviše odgovoran. Najviše je odgovorna ona strana koja pokazuje prividno najveće simpatije prema dotičnome čudovištu: bošnjačko-muslimanska politička elita (narodi sa cijelim procesom i nemaju mnogo veze, osim što povremeno i privremeno, kvrgavim i nejasnim sredstvima, izborima, legitimiraju svoje tobožnje ‘predstavnike:‘ no, prisjetimo se da, u oba entiteta, Izborni Zakon tretira glasače kao etnički-nemarkirano izborno tijelo); ipak, tom stranom, u bitnome, upravlja jedna izvanjska strana (američki Tvorac) čiji ključni ciljevi ipak ne koincidiraju sa ciljevima bošnjačko-muslimanske političke elite: naime, potonjima je (navodno) cilj jedna, jedinstvena, posve zacjeljena kreatura (ozdravljeno i posve naturalizirano čudovište Dr. Frankensteina; ne samo bez rezova i šavova na licu, nego i bez tragova i ožiljaka); američkim je pak tvorcima ključni cilj svađa oko same „Frankensteinove kreature.“
Zanimljivo je da bi vješto oko to moglo zamjetiti već u gore spomenutom ogledu Jamesa O‘Briena iz 2010. Naime, O‘Brien u nekim momentima izriče stavove koje bi bošnjačko-muslimanski političari s gnušanjem odbacili, primjerice, da prijenos entitetskih ovlasti na državne nije „ratchet“, tj. nije jednosmjeran proces (str. 340); O‘Brien naglašava da se i državi ovlasti mogu oduzeti (a onda, podrazumjeva se, prenijeti na entitetsku razinu). Vjerojatno se manjak koincidencije ključnih ciljeva može svesti na činjenicu da američki tvorci Daytona prema državi ne mogu zauzeti stav drugačiji od ‘konstruktivističkoga‘ jer takvo je njihovo iskustvo stvaranja američke federacije; bošnjačko-muslimanski pak stav oslanja se na naturalističko razumjevanje „Bosne“ kao primordijalne zajednice koja nije stvorena dogovorom, nego je skoro pa produkt nekoga ‘genius loci‘ („duh prostorne lokacije“); ta „Bosna“ nije legitimirana kvalitetom svojih institucija, nego je nametnuta silom od strane za „Bosnu“ temeljnoga naroda, koji sebe poima kao ‘moralno, a posebice vjerski, superiornoga‘ u odnosu na ostale.
Kada govorimo o BiH kao čudovištu Dr. Frankensteina, ne trebamo misliti o pukim brojevima, primjerice o brojnosti institucija (entiteta, županija, distrikta itd.), ili o njihovoj zamršenosti. Riječ je o nečemu mnogo gorem. Riječ je, prije svega, o kakofoniji i nesređenosti ‘političkih glasova,‘ te o totalnom nedostatku osjećaja za ‘vjernost ustavu‘ (constitutional fidelity) kao temeljnoj pravno-političkoj vrlini. Riječ je o fenomenima kao što je sljedeći: odmah nakon formiranja ‘Platformaške vlade‘ 2011e, Veleposlanstvo SAD pokrenulo je jednu inicijativu fokusiranu specifično na Federaciju BIH: riječ je bila o projektu formuliranja prijedloga reforme Federacije, u institucionalnome smislu, to jest, prije svega racionaliziranja, umanjivanja ekonomske trošnosti, institucija dotičnoga entiteta. Zanimljivo je da je SAD pokrenula tu inicijativu upravo u političkim uvjetima koji su bili posve neprikladni za bilo kakvu priču o racionalizaciji Federacije u ne-političkome smislu. No, zanimljivo je također da su predstavnici američkog veleposlanstva ne-bavljenje političkim dijelovima/aspektima tog procesa shvatili kao ključni, i isključivi, preduvjet i formuliranja prijedloga i sudjelovanja u tome formuliranju. Svatko iole obrazovan u takvim pitanjima i procesima zna unaprijed da se upravo ti dijelovi/aspekti ne mogu izbjeći u takvim tipovima analize: brojnost županija Federacije i njihova ‘etnička‘ narav naprosto bodu u oči. Usprkos bezizglednosti dotičnoga procesa, usprkos njegove temeljne političke neistine, Veleposlanstvu SAD ipak je uspjelo pronaći dvije osobe hrvatske nacionalnosti koje su pristale sudjelovati u tome procesu u okviru kakav je tada nametnut od strane SAD. Sa, naravno, do danas nikakvim rezultatima. Kada o BiH govorimo kao o „čudovištu Dr. Frankensteina,“ trebamo prije svega misliti o takvim pojavama, pojavama koje su toliko iracionalne da kreatura, koja počiva na takvim pojavama, nema nikakvih izgleda za opstanak ili za kvalitetniji način postojanja.
Oni koji prate političke procese u BiH lako će pronaći posve svježe primjere; takvih je primjera bilo neobično mnogo u posljednje vrijeme, u okviru priče o reviziji Presude Međunarodnoga Suda Pravde iz 2007, o ‘genocidu.‘ Ta je priča od samoga početka politička. Stoga je tvrdnja Bakira Izetbegovića, da nije riječ o politici nego o pravu i traganju za istinom, puka izmišljotina. Naime, lako se može dokazati da je, od samoga početka rata u BIH, ‘teza o genocidu‘ od strane bošnjačko-muslimanske elite zastupana uglavnom u obliku sredstva političke borbe. Kako se to može dokazati? Tako što je nemoguće da su u travnju 1992. već prikupljeni svi dokazi o počinjenju ‘genocida‘ nad ‘Bošnjacima,‘ a upravo tada Alija Izebegović počinje formulirati ideju o potrebi formuliranja međunarodne optužbe protiv ‘Srbije,‘ ili ‘(krnje) Jugoslavije‘ „zbog zločina genocida“ (Vidi Transkripti sjednica Predsjedništva BiH, 21. lipanj 1991 – 6. svibanj 1992; časopis National Security and the Future 7:3, Zagreb: Udruga sv. Jurja; Izetbegovićeva izjava u tome smislu na str. 170).
No, i tijekom posljednjeg „pokušaja revizije“, bilo je dovoljno izjava, od strane utjecajnih bošnjačko-muslimanskih ‘predstavnika,‘ koje dokazuju da iza cijeloga procesa stoje možda dva, ali zasigurno jedan, ključni faktor: možda je, kako je Nedžad Latić nedavno naglasio, Bakir Izetbegović od početka igrao na propalu stvar kako bi, kod Bošnjaka-Muslimana, stvorio dojam da je svijet, uključujući posebice Europu, anti-muslimanski nastrojen (priča à la Erdogan); no, iza cijele priče stoji zasigurno jedan drugi faktor: riječ je o nastojanju da se, svim mogućim sredstvima, i „opetovano“ pokaže da je „Republika Srpska“ genocidna tvorevina i da ne bi smjela postojati; te da ju, iako postoji, Bošnjaci-Muslimani u temeljnome smislu nikada ne mogu priznati. Taj aspekt ‘pokušaja revizije‘ Bakir Izetbegović možda nije naglasio, ali naglasili su ga nedavno neki od ključnih bošnjačkih intelektualaca.
Primjerice, Senadin Lavić, Predsjednik BKZ ‘Preporod‘, sljedećim rječima komentira odluku o „pokušaju revizije“: „na osnovu Konvencije o genocidu, entitet ‘rs‘ ne može se smatrati legalnim i civilizacijskim oblikom postojanja jer se nikada i ničim ne može sakriti njegova zločinačka polazna osnova. ..Pravna logika dovest će vrlo brzo do pitanja nastanka genocidne tvorevine na tlu Republike Bosne i Hercegovine.“ (Stav, 2.3.2017. str. 29) Primjetimo također da Lavić namjerno „Republiku Srpsku“ piše kao „rs“ (to je u ovome intervjuu Stavu stalna praksa), kao nešto umanjeno, nebitno, jadno.
Ako vjerujete da je ovo stav samo jednoga ‘bošnjačkoga ekstrema‘, pročitajte posljednji tekst što ga je „naš“ agent, Sakib Softić, objavio u posljednjem broju Stava (16.03.2017., str.24-27), a koji je izvorno objavljen 2011; naime, posljednje dvije rečenice ovoga uratka kažu: „Republika Srpska je počinilac genocida i posljedica genocida. Stoga je u skladu sa međunarodnim pravom i ustavnim poretkom Bosne i Hercegovine nužno poduzeti sve neophodne mjere u cilju uklanjanja posljedica genocida.“ Dakle, i uklanjanja „Republike Srpske.“
Međutim, prisjetimo se da je, upravo prema postojećem „ustavnom poretku,“ Republika Srpska jedan od dva entiteta od kojih se BiH sastoji. Kada spojimo ove dvije implikacije „našega“ agenta, koji predaje na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu, onda dobijemo besmislicu, dakle, upravo ono po čemu BiH i predstavlja „monstruma Dr. Frankensteina.“
To me vodi samome zaključku ove kolumne. Naime, bošnjačko-muslimanske političke elite zapravo vrlo su svjesne onoga što čine. One su svjesne svojih kontradikcija, i one su svjesne da njihove izjave o „rs“ (prema Lavićevom ‘kreativnom, deridijanskom‘ stilu pisanja) odmah proizvode istovrstan odjek u Republici Srpskoj. Odande se na ove izjave posve prirodno i očekivano reagira sa: „Nema Republike Srpske, dakle, nema ‘bih‘!“ Mogu li bošnjačko-muslimanski ‘predstavnici‘ to predvidjeti? Naravno. Riječ je o izravnoj posljedici. Nije riječ o zamršenome kauzalnome mehanizmu. Bošnjačko-muslimanska ‘priča‘ o potrebi eliminiranja ‘rs‘ izravno nam kaže da ‘bošnjačko-muslimanska politička elita‘ smatra jedan mirovni ugovor nevažećim, samim tim, smatra i državu koja počiva na dotičnome ugovoru nevažećom. Dakle, ‘bošnjačko-muslimanska‘ borba za jednu, jedinstvenu BiH izravno generira „čudovište Dr. Frankensteina.“ Zanimljivo je pak da, unatoč tome, ova vrsta priče o Republici Srpskoj u bošnjačko-muslimanskom dijelu Federacije predstavlja jednu vrstu mantre.
To ne znači da svi Bošnjaci-Muslimani misle isto, jer de facto ne misle isto. Mnogima su jasne posljedice takvoga mišljenja, i mnogi dotične posljedice smatraju neugodnima. Ali, vjerujem ipak da je riječ o dominantnome stavu. Iz tog stava meni se čini da je potrebno izvući odlučan i vrlo jasan zaključak koji se ne tiče samo ‘kakofonije‘ na licu ‘čudovišta Dr. Frankensteina.‘ Čini mi se da, na jedan pomalo nespretan i uvijen način, bošnjačko-muslimanske političke elite zastupaju jedan dominantan, a posve legitiman stav: da oni neovisnu bošnjačko-muslimansku, posve samostalnu i neovisnu, državu vide kao prirodan cilj, i zaključak, svog političkog ophođenja i djelovanja. U „BiH,“ kakva odgovara njihovoj zamisli, naprosto nema, i ne može biti, mjesta za druge (kao prepoznatljive, ustavom zaštićene entitete/identitete). Ta mi hipoteza zvuči kao posve prikladno, i racionalizirajuće, objašnjenje bošnjačko-muslimanske političke strategije u post-Daytonskome razdoblju. Kao što mi, glede ratnoga razdoblja, tvrdnja Alije Izetbegovića, da on „ratuje protiv podjele BiH,“ izgleda najlakše objašnjivom u svijetlu hipoteze da on podjelu želi uvesti na „stražnja vrata.“ Kako onda, tako i danas...
Dnevnik.ba