Revizija presude za genocid BiH protiv Srbije ignorišući institucije nije ništa drugo do sljeđenje stare dobre bošnjačke tradicije ignorisanja Ustava i institucija još od 1991. Ukoliko prihvatimo činjenicu da je BiH kao nezavisna (i odmah potom propala) država nastala ustavnim nasiljem (to jest kršenjem kako republičkog tako i saveznog Ustava), kao i to da je većina njenih instuticija oformljena nasiljem visokih predstavnika, kao posljedičnih upravitelja države, koja nikada nije imala preduslove ni da bude država, a kamoli nezavisna, onda nam postaje jasno da, kada su njeni zagovaratelji u pitanju, imamo posla sa beskrupuloznim nacionalistima.
Drugim riječima - radimo ono što nam se može i koliko snage imamo, a propagandno se pravdamo pozivanjem na ustav i zakone kad nam odgovara, a kada pak ne odgovara onda na istoriju, moral i vrijednosti. I sve to je, zapravo, potpuno smisleno i u redu. Drugim riječima zbog čega Bošnjaci, s obzirom na poziciju u koju su se doveli i u koju su ih drugi doveli, ne bi igrali po nepisanim pravilima koja u svjetskoj politici važe za sviju? Ako npr. SAD, Rusija, Izrael, Francuska, Britanija, Saudijska Arabija, ili Iran gaze međunarodne odredbe kada god im odgovara, uključujući i brojne odredbe vlastitih ustava, zbog čega isključivo Bošnjacima zamjeriti što su prekršili Ustav savezne države i republike u raspadanju kako bi se politički okoristili?
To jest, na osnovu kojeg kvazimorala suditi bošnjačkom establišmentu jer je primjenjivao i primjenjuje taktike, ne ulazeći u njihovu ispravnost i korisnost, a koje bi mu donijeli najveće probitke? Zašto ne prekršiti Ustav, stvoriti propalu, a zatim nefunkcionalnu državu-protektorat? Zbog čega ne kreirati propagandu vječne žrtve, kompradorski se vezujući za interese zapada? Zbog čega ne stvoriti političku kulturu plakanja u američkoj ambasadi za svaku sitnicu, od izbornog zakona do nezaštićenih kučića na sarajevskim ulicama? Zbog čega stravično ne pevertirati istorijske činjenice, starije i novije, u svrhu izgradnje nacionalnog narativa bez kojeg nema nacionalne države? Zbog čega moralisati Aliji Izetbegoviću jer nije odolio američkoj protekciji, ako je to značilo šansu za bošnjačku dominaciju, makar pod američkom šapom?
Zbog čega celofan multikulture s kraja 20. vijeka, u koju je upakovano devetnaestovijekovno nacionalno derište, mentalno podvojeno između islamizma i nedovoljnih kapaciteta za postajanje istinskom nacijom nije nešto sasvim legitimno? Ako su to pravila igre, a jesu, zbog čega ne činiti sve to, ako su procjene bošnjačke elite da će to Bošnjacima donijeti ono što ranije nikada nisu imali? Vlastitu naciju, nacionalnu državu i, koliko se to može u datim prilikama, upravljanje vlastitom sudbinom? Konačno, zašto moralizirati o nečemu što i Hrvati i Srbi, narodi sa nešto više nacionalnog iskustva, također, sa manje ili više uspjeha, rade?
Jedini razlog protivljenja beskrupuloznom bošnjakom nacionalizmu nije moralistički, jer bi kao takav bio licemjeran i ništavan. Razlog je vrlo jednostavan, a to je nacionalni interes Hrvata i Srba koji je, s obzirom na okolnosti, suprotstavljen bošnjačkom nacionalnom interesu, baš kao što je to bio 1992. u doba srpskog plebiscita i Livanjskog pitanja. Pitanje, dakle, nije, šta Bošnjaci, sasvim legitimno, hoće, nego kako postići da to dobiju, a ne naštete hrvatskoj i srpskoj poziciji? Za početak bi hrvatska elita tebala učiniti ono što je srpska već odavno učinila: potpuno dići ruke od Bosne i Hercegovine i početi govoriti o isključivom bošnjačkom interesu sa kojim se mora mirno koegzistirati, ali ne i graditi zajednička država, jer za to želje s druge strane, nema.
Drugo, srpska i hrvatska politika se moraju ponašati baš kao da BiH uopšte ne postoji, već da se radi samo o nametnutom okviru za dogovor sa Sarajevom kao prijestolnicom bošnjačke nacionalne države koja može sanjati o granicama cjelokupne BiH, ali nad kojom nikada neće ostvariti kontrolu, budući da joj to nije bilo dopušteno ni u doba najvećeg zapadnog angažmana na Balkanu. I jedno i drugo znači prema političkom Sarajevu odnos razvijati kao prema inostranstvu, budući da se u njemu vodi sasvim zasebna nacionalna politika.
Da li je to također beskrupulozno? Posebno govoriti o nepostojanju Bosne i Hercegovine, nakon što su desetine hiljada ljudi upravo za nju žrtvovali živote i da su, istorijskog trenutka nedostojna, srpska i hrvatska ratna rukovodstva, stvarajući Republiku Srpsku i Herceg Bosnu odgovorne za patnju i užas mnogih Bošnjaka? Da tako je, jer je politika igra beskrupuloznosti u kojoj najbolje prolazi onaj koji shvata prirodu, za nju potrebnih, mahinacija. Ko zna, možda u karakazanu društvenih vrenja, sastojak tetiranja Sarajeva kao isključivo bošnjačke prijestolnice poluči bošnjačkim društvenim i nacionalnim sazrijevanjem i stasavanjem nove generacije bošnjačkih političara sa kojima će i Bosna i Hercegovina postati barem toliko moguća da se ne mora i de facto raspasti.
Dnevnik.ba