Ljudska povijest je puna ratova koji su uglavnom nastajali zbog želje jednih da ovladaju drugima ili iz prevelike empatičnosti prema vlastitom narodu, religijskoj zajednici ili kulturi. Intelektualci i političari, takozvana društvena elita, su bili u takvim situacijama uvijek pozvani pronaći put za izmirenje i stvaranje uvjeta za pravedni mir.
Nažalost prevelika obuzetost svojim i nesposobnost da se sagleda patnje i strepnje drugih bili su često i njima velikom, gotovo nepremostivom preprekom. Nešto o tome nam govori stanje nakon krvavih ratova na prostoru bivše države. Empatičnost samo prema svojem okruženju stvorila je odbojnost prema drugom i drugačijem, pa se često istinom smatra i ono što je daleko od nje. Kako kaže znanstvenik Fritz Breithaupt, iracionalna empatičnost samo prema svojem narodu ili vjerskoj zajednici može voditi u mržnju, pa čak i u terorizam. Mnogi islamski teroristi danas čine zlo uvjereni da rade dobro za svoje, jer na taj način vraćaju dug omraženim neprijateljima. Previše opsjednuti patnjom svog naroda ili vjerske zajednice ne vide negativnost u onome što čine.
Nažalost, povijest nas uči da se smrt i razaranje, koje rat donosi sa sobom, vrlo brzo zaboravljaju. Na drugoj strani mržnja ponesena empatičnošću samo prema vlastitim žrtvama ostaje dugo.
Pri kraju rata, nakon smrti i razaranja, svi čeznu za mirom, pa i onim nedovoljno utemeljenim, kao što je bio onaj u Daytonu, da bi se nakon kratkog vremena ponovnom iskopale ratne sjekire. Osjećaj ugroženosti ili nezadovoljenje želja otvaraju ponovno put u mržnju i rat. Empatija prema vlastitom okruženju je često toliko jaka da se i ne vide prave posljedice rata. Na to nas upućuje jako dobro stanje na prostorima bivše države, gdje se svakodnevno upotrebljava ratna retorika, iako se ratne rane još uvijek osjećaju na svim područjima, od ekonomije do demokracije. Nijemci i Francuzi, narodi Europe, su na sreću učiniti ono što je očito narodima s prostora bivše države još uvijek jako teško.
Prihvatili su činjenicu da su jedni bili agresor, a drugi žrtve. Ali na taj veličanstveni proces izmirenja, u kojem je oprošteno, iako sve nije potisnuto u zaborav, čekat će Hrvati, Bošnjaci i Srbi u Bosni i Hercegovini još dugo vremena. Europa je imala velike političare, razborite intelektualce, pa je i uspjela ostaviti iza sebe revanšizam, gradeći mir i ekonomski prosperitet.
Jedan od glavnih pokretača rata jesu često velike ambicije malih ljudi, koji potiskuju dobro, pronalazeći uvijek kod onog nasuprot njemu samo zlo. Na taj način se vlastiti narod drži najbolje pod kontrolom. Danas, kad je Bosna i Hercegovina podijeljena na dva dijela, kad je treći narod potisnut na rub nestanka, do izražaja dolazi ono najgore što pohlepan i loš političar može iznjedriti. Oko pitanja slavljenja dana Republike Srpske pokazala se sva bijeda srpske empatičnosti prema žrtvama i stradanjima drugih.
Zanimljivo je primijetiti kako je u tom trenutku nestala srpska politička podvojenost. Srpstvo je ponovno postalo važnije od ekonomije i demokracije. Svi su bili za slavlje, iako je to što slave nastalo na prljavoj raboti. Nitko nije stavio pod veliki upitnik Republiku Srpsku, pa čak niti oni „lojalni Srbi” iz Sarajeva, oni koji stalno nešto gunđaju protiv rješenja hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini.
Ono malo bošnjačke buke stišalo se vrlo brzo. Čak su se i „hrvatski Komšići”, provjereni Titovi pioniri, brzo utišali. Jer njih Republika Srpska ionako ne zanima. Na koncu pokazalo se da tamo nemaju nikakve političke budućnosti. A u Federaciji imaju. Ali samo pod jednim uvjetom. Vjerojatno je to i jest razlog da se nalaze u nekom neprestanom grču kad se razgovara o hrvatskom pitanju. Očito ih obuzima strah da bi u onom trenutku kad se ono riješi, izgubili svaki utjecaj u društvu. Jer tada ih niti Bošnjaci ne bi birali, jer im u miru ne bi trebali „trojanski konji“.
Uostalom i ptičici na grani je jasno da Komšići među hrvatskim biračima u Bosni i Hercegovini nemaju gotovo nikakvih pristalica. Ali to za njih očito i nije bitno. Važno je da su zadovoljeni njihovi interesi. Kakva bi se buka digla u srpskoj zajednici u Hrvatskoj kad bi tamošnji Hrvati mogli birati Pupovcu predstavnike Srba u Sabor. Čitav svijet bi govorio o ustašluku i povampirenom hrvatskom nacionalizmu. U Bosni i Hercegovini, u kojoj su Hrvati konstitutivni narod, to očito nikoga ne smeta. Koliko „drugove Hrvate“ doista zanimaju interesi hrvatskog čovjeka pokazao je najbolje stariji Titov pionir, Ivo Komšić, kad je bez ikakvog promišljanja lupio u medijima prije nekoliko godina kako u Bosanskoj Posavini živi još oko desetak tisuća Hrvata. A tada ih je bilo i preko pedeset tisuća. Zbog iseljavanja danas je nešto manje. Zašto bi on to trebao znati? Izvor njegove vlasti je Sarajevo. Bošnjaci ga biraju, a ne Hrvati. Pa ipak ono što više zbunjuje jest vrlo mlaka reakcija bošnjačkih političara.
Uznemirenost oko proslave dana Republike Srpske i propale revizije tužbe protiv Srbije su vrlo brzo potisnute u zaborav. Uostalom čemu muka, kad se tamo očito ne može ništa promijeniti. Ili se možda i nema interesa? Možda je prostor Federacije dovoljan za ostvarenje snova Izetbegovićevih, ali i onih Lagumdžijinih? U ovom trenutku oni ne razmišljaju puno o onome što bi se kasnije moglo dogoditi. A pogledi na život su im nedodirivi. Ne może se pomiriti misao Alije Izetbegovića iz Islamske deklaracije i Titova komunistička ideologia. A to je samo bošnjačko odugovlačenje problema koji će se kad tad morati riješiti. I Hrvati ne mogu biti talac njihovih odnosa i neriješenih ambicija.
Barem ono malo Hrvata što je ostalo u Bosni i Hercegovini, što Srbi nisu uspjeli protjerati i Bošnjaci potisnuti, zaslužuje pravo na ravnopravan život. O tome bi trebali voditi računa pošteni intelektualci i političari među Bošnjacima i Srbima. A sigurno ih ima. Jer niti u jednom narodu nisu svi zli. Uostalom, teško je shvatiti toliki izlijev bijesa protiv svega hrvatskog kod “bošnjačke elite”, oba ideološka usmjerenja, kad se zna da je Hrvatska udomila oko pola milijuna bošnjačkih izbjeglica. Pa ako je i bilo krivih političkih poteza sa strane hrvatskog političkog vodstva, ne može se i ne smije zaboraviti činjenica da je hrvatska vojska spasila Bihać od novog genocida i u Daytonu vratila mnoga bošnjačka područja, prepuštajući Srbima ono što je uz žrtve hrvatske mladosti od Srba vraćeno. Da nije bilo toga Sarajevo bi danas bila mala bošnjačka čaršijica, okružena velikim srpskim Sarajevom.
To da su u Daytonu Bosanska Posavina i Hrvati ostavljeni na milost i nemilost srpskim gospodarima, ne snose krivicu samo hrvatski plitičari. U tome su sudjelovali i Bošnjaci, koji su bili vođeni samo vlastitim interesima.
U Daytonu nisu razmišljali puno o građanskoj Bosni i Hecedgovini za kakvu se navodno danas zalažu. Pa ta priča o hrvatskom ustašluku danas, o čemu su se raspričali naveliko bošnjački mudraci, Muhamed Filipović, ali i oni drugi koji sanjaju Erdogana i Muslimansku braću, zbunjuje još više. Samo senilan i nepošten čovjek može o tome tako samouvjereno naglas govoriti, kad se zna da je među ustašama bilo jako puno muslimana. Lažima se nitko ne može oprati od loše prošlosti. Neki su istina od njih otrčali Titu, ali drugi su se rado dali slikati uz Pavelića. A neki su bili čak i njegove žešće pristalice od Hrvata.
Svu tu nejasnoću bošnjačke politike doživio je autor ovih redaka 1992. godine. Pozvan kao predavač na skup bošnjačkih intelektualaca izbjeglih u Europu, dok je među Hrvatima i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini još uvijek vladala sloga, shvatio je da mnogo toga neće završiti dobro. Pri ulasku u dvoranu čuo je kako jedna plavuša pojašnjava okupljenim Bošnjacima da su i Srbi i Hrvati isti, jer i jedni i drugi su brabari koji ruše sve pred sobom. Autor ovih redaka joj je dobacio, iako je bilo nepristojno miješati se u razgovor nepozvan, kako su Srbi to naučili od Osmanlija, koji su u Bosni i Hercegovini porušili mnogobrojne katoličke crkve i samostane. Umjesto oštre reakcije gospođa je pocrvenjela kad ga je dmaćin skupa predstavio kao bosanskog franjevca koji je pomagao i Bošnjacima. Tog dana je autor ovih redaka dobio na poklon knjigu „Bosanski jezik” od Alije isakovića.
Ako Bošnjaci doista misle da je to bosanski jezik, s tim silnim turcizmima i arabizmima, onda ne znam kako bi se čovjek mogao s njima sporazumijevati. Jezik nije samo pitanje semantike nego i kulture, tradicije, promišljanja i planiranja budućnosti. Na końcu kako se čovjek może sporazumijevati s idejama koje Bosnu i Hecegovinu vraćaju u 19. stoljeće.
Bojim se da je bošnjačka politika danas podjeljena između ideja 19. i početka 20. stoljeća. S takvim mislima se ne może u Europu. Jer Europa je davno iza sebe ostavila „kršćanske Erdogane”, kao i „kršćansku muslimasnku braću”, ali i diktatore poput Tita. O tome bi trebali voditi računa i oni koji se rado nazivaju hrvatskim predstavnicima, puštajući da ih biraju Bošnjaci. Jer u određenim okolnostima iscurit će i njihovo vrijeme.
Za Bošnjake neće više biti upotrebljivi. Proći će im rok trajanja. A iza sebe će ostaviti opustošene hrvatske krajeve u Bosni i Hercegovini. I Komšićima bi trebalo biti jasno da nakon toliko zla i razaranja, ali i nacionalne emancipacije, Hrvati neće nikada prihavtiit biti u Bosni i Hercegovini samo katolici. U Posavini i Srednjoj Bosni je zbog iseljavanja sve manje Hrvata. I to upravo zbog toga je je Bosna i Hercegovina turbulentno područje u kojem svakog trenutka może nešto eksplodirtit. Istina kirvicu za odlazak snosi i vladajuća hrvatska stranka, jer na važne položaje stavlje često nekompetentne ljude. Umjereni, sposobni kradljivac je često manja opasnost po ekonomiju od nesposobnog direktora ili gradonačelnika. Ali krivicu snose i oni u Sarajevu.
Pa i oni među Hrvatima koji ne dopuštaju da se jasno definira položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, da mu se omogući perspektiva za ekonomski, kulturni i nacionalni razvoj, razvoj u miru s druga dva naroda. I dokle god se ne riješi i hrvatsko pitanje, Bosna i Hercegovina neće imati perspektive.
Možda nekome i odgovara ovo jadno ekonomsko i plitičko stanje? Možda netko čeka da Hrvati odu i prestanu biti bilo kakav politički faktor? Tada će jednostavno Republika Srpska propasti Srbima, a Federacija Bošnjacima. Ali tada se otvara ono opasno pitanje: Kojim Bošnjacima? Onima oko Komšića i Lagumdžija ili onima oko Izetbegovića? Tada neće biti Hrvata, pa će se Bošnjaci morati okrenuti sebi i vlastitim ideološkim razlikama. Možda će oni koji danas zdušno podržavaju u svom slijepilu obje bošnjačke ideologije shvatiti da Hrvati nisu bili „remetilačka ološ”, nego faktor stabilnosti.
Dnevnik.ba