Bilo je to, evo malog vremeplova za one što slabije pamte, vrelog ljeta 2016. Esdepeovski lider, sad već pomalo i zaboravljeni Zoran Milanović, vidjevši kako bi vrag mogao odnijeti izbore, postrojio je, potpuno nenadano, predstavnike braniteljskih udruga. S kojima se dotada gledao uglavnom preko nišana. A osjećaji su bili obostrani.
Uz ino, analizirao je susjedstvo, pa je bliski istok krstio šakom jada. Ipak, naročito je nadahnut bio kada je s osvjedočenim domoljubima procjenjivao Bosnu i Hercegovinu. I ako sigurno ima onih koji se ne sjećaju kad je to bilo, ne vjerujem da ima itko tko ne pamti glasovitu Milanovićevu definiciju: „BiH nije država, to je big shit“. Dometnuvši (još) i kako je to i zemlja bez reda i poretka u kojoj se nema s kim razgovarati.
Balkanski špijun
Jasno, uslijedile su žučne reakcije iz napaćene Bosne, otprilike na fonu one glasovite poruke Jasmile Žbanić nakon što je tadašnji hrvatski premijer posjetio Mostar: „Milanoviću, marš kući“!
Ukratko, nastalo je pravo sranje. Danas je taj politički analitičar u više-manje povijesnoj ropotarnici, ali je njegov opis BiH aktualniji nego ikad. Primjerice, u eresovskom parlamentu traže da se Sarajevo, što u banjolučkoj nomenklaturi, znači Bošnjaci, ispriča Beogradu zbog Izetbegovićeva soliranju u slučaju Haag. Što je, dakako, na razini Balkanskog špijuna. Dakle, iz središta ljute Krajine popručuju: Pozovi (Bakire) lijepo Beograd, pa će vam oni oprostiti što su vas pobili.
Sjednici entitetskog parlamenta prethodio je svesrpski sabor podno Avale, gdje su četiri srpska mušketira - po dva sa svake obale mitske rijeke Drine - odaslala poruku kako Samo Sloga Srbina Spašava. I to u jednom delikatnom trenutku, kada, naime, Nikolić još nije dobio instrukcije iz Moskve glede njegovih predsjedničkih ambicija, a Vučić glede te okolnosti već pomalo počeo gubiti strpljenje i poštovanje spram vojvode Tome. Očekivano, briljirao je Milorad Dodik, informirajući majčicu Srbiju da je Izetbegović II. reaktivirajući iz naftalina (gotovo tajnog) agenta Softića ugasio svjetlo „što se tiče BiH“. A ta redukcija, dakako, nije teško pala eresovskom voždu.
Jaka je ta Dodikova, ali još mu je jača beogradska poruka Bošnjacima: Nećete nas rušiti kao Hrvate! Dobro, jest da je u Bosni (Hrecegovina je druga priča) na sceni povijesna inverzija pa su danas Hrvati bošnjačko cvijeće. Ali, kada je riječ o RS-u, nema se (više) što reći do onoga što već godinama govori banjolučki biskup Franjo Komarica: U Banjolučkoj biskupiji dogodio se genocid, kulturocid i memorocid. Bolje je zato Dodiku svašta jesti nego svašta govoriti.
Vađenje iz konteksta
Pa kad smo već kod revizija, možda bi hrvatski dužnosnici, a neke od njih veže nježno prijateljstvo s laktaškim neprikosnovenikom, mogli malo više pozornosti posvetiti i ovom slučaju. I tu ima mjesta reviziji. Usprkos čak i tomu što su još prije nekoliko godina neki istaknuti hadezeovci govorili kako u Republici Srpskoj nema hrvatskog pitanja, jer nema ni Hrvata.
Gotovo je dirljivo bilo nedavno pozivanje na vađenje iz konteksta potpredsjednika manjeg entiteta Josipa Juratovića a nakon što je u intervjuu Večernjem listu kazao kako bi treći entitet ugazio i u Srpsku, njezin, naime, posavski dio. Taj je prvi Hrvat ispod Dodika tumačio da je mislio samo na federalni dio Posavine. No, nije Čović karao Josipa što se kockao (s novinarima), nego – zna se! – što se vadio.
Vratimo se, međutim, redu i poretku o kojem je zborio ex-Zoki. Slučaj Softić zorno je pokazao kako jedan član kolektivnog (?!) bh rukovodstva može imati osobnu veleposlanicu, osobnog agenta i osobno, a u ime države, udariti na drugu državu. Zapravo, koliko tu nešto smrdi, uvjerili smo se tek ovoga tjedna kada je hrvatski član državnog vrha obznanio kako je Međunarodni sud pravde u Haagu uputio pismo trojici predsjednika u kojem zahtijeva da se izjasne o reviziji.
Čović je objektivno konstatirao kako nema većeg šamara, te kako ovakva, ultimativna zapravo, korespondencija govori kakva je situacija u Bosni i Hercegovini.
Vojna baza – opet!
Hadezeovski je stožernik svoj politički vokabular s godinama izgradio i podignuo na najvišu razinu. Razinu koja je značajno iznad njegovih političkih, što partnera što oponenata. (mada, nije mu ni konkurencija bogzna kakva...) Ne bi, dakle, Čović aktualnu situaciju opisao Milanovićevim riječima. Ali, to nipošto ne znači da je zbog toga sranje u kojem živimo – manje. Osobito znamo li kako se velikoj nuždi kojoj smo izložene s vremena na vrijeme iz pravca vrha države ne nazire kraj.
U trenutačnoj vrlo napetoj situaciji, Čović i dalje vjeruje kako se u BiH može govoriti jednim glasom čak i o reviziji. Glasovi s terena, pak, govore kako je njegov optimizam neutemeljen. Istina, spreman je, po osobnu priznanju, sjediti i pet sati s Izetbegovićem i Ivanićem e ne bi li došli do konsenzusa. A kako radikalne situacije zahtijevaju radikalne mjere, a i angažman svakog pojedinca kojemu je BiH na srcu, skrušeno predlažem da se dogovaraju u – vojnoj bazi. Pa, dok se ne dogovore.
I da, umalo ne zaboravih: Sretan vam Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine!
Dnevnik.ba