Koncem prošle godine, 27. prosinca, Tanjug je objavio kratku agencijsku vijest koja je u prvi mah djelovala pomalo nadrealno: "Premijer Aleksandar Vučić i predsedavajući Predsedništva Bosne i Hercegovine Mladen Ivanić ocenili su danas da su dobri odnosi između Srba i Bošnjaka od suštinskog značaja za očuvanje mira i stabilnosti u regionu, ali i sveukupni napredak ekonomija Zapadnog Balkana. Vučić i Ivanić razgovarali su i o bilateralnim odnosima, političkoj situaciji u Srbiji i BiH, kao i o situaciji u regionu."
Piše: Josip Mlakić, Dnevnik.ba
Znači, ovdje nije riječ o odnosima dvije zemlje koje Vučić i Ivanić predstavljaju, već je akcent na odnosima dva naroda: Srba i Bošnjaka.
Mladen Ivanić je na neki način u Beogradu odigrao ulogu avatara Bakira Izetbegovića koji je, po ovdašnjim uzusima, jedini mjerodavan "brinuti" o Bošnjacima. Ne vjerujem da se radi o slučajnosti. Što je, onda, bio cilj ovog sastanka? Je li ovaj zaključak bio svojevrsna poruka glavnom "remetilačkom faktoru" tih odnosa, Miloradu Dodiku? Ili je riječ o novoj (staroj) bilaterali na relaciji Srbi-Bošnjaci, koja je savršeno funkcionirala do savezništva Milorada Dodika i Dragana Čovića, sada u svjetlu novih preslagivanja na svjetskoj geopolitičkoj mapi? Još ako znamo kako je geopolitika omiljena zabava balkanskih žaba koje su umislile da su konji?
Bošnjaci i Srbi su se savezništvom svojih patrona, Turske i Rusije, rađanjem novog geopolitičkog diva u trokutu Turska-Rusija-Kina, odjednom našli s iste strane geopolitičke mape, naspram Europske unije i SAD-a.
Aleksandar Vučić dosada je koristio slobodan prostor koji mu se svjesno ostavljao, odnosno pokušavao je jednom guzicom sjediti na dvije stolice i mora se priznati kako je to prilično vješto radio, iako prava iskušenja tek slijede: otvaranjem pristupnih poglavlja Europske komisije, Srbija će se na neki način vrlo brzo naći pred zidom. Jako je važno u ovom kontekstu naglasiti kako je "mrkva" u obliku Europske unije u međuvremenu izgubila na privlačnosti, pogotovo nakon Brexita.
Gdje su u toj priči Bošnjaci i je li Ivanić na svoju ruku govorio u ime Bošnjaka? Vjerojatno nije, jer iz Sarajeva nismo čuli nikakav demantij. Najvjerojatniji scenarij je kako Ivanić stvara svojevrsni most između Vučića i Izetbegovića čime bi se u doglednoj budućnosti ta bilaterala na neki način ozvaničila.
Ivanićevi motivi su jasni: ovo je vjerojatno jedini način da se Milorada Dodika donekle oslabi. U tim geopolitičkim igricama i savezništvima, odnosno nekritičkim ulizivanjem centrima moći, zaboravlja se jedna stvar: kako danas politička savezništva imaju dnevno-politički karakter. Bi li ikoga iznenadilo da Amerikanci danas-sutra okrenu leđa svojim ključnim saveznicima u Siriji i Iraku, Kurdima, kao mnogo puta dosada, ukoliko bi ih Turska ucijenila istupanjem iz NATO saveza, kao što se to otvoreno špekulira ovih dana? Takvim razvojem situacije postaje besmislen prisilni politički brak Sarajeva i Beograda.
Istovremeno su se u Federaciji BiH zbila dva događaja koji možda imaju veze s ovim misterioznim srpsko-"bošnjačkim" sastankom. Prvi je gostovanje novog predsjednika SDS-a Vukote Govedarice u emisiji "Pošteno" na Federalnoj televiziji.
Jedan detalj iz te emisije je jako simptomatičan: u jednom trenutku Govedarica je "biranim riječima" govorio o "prvom predsjedniku SDS-a", ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, bez da je novinarka Duška Jurišić ijednom pripomenula kako ovaj glorificira ratnog zločinca kojemu je Haški sud odrezao 45 godina.
Ako se prisjetimo Jurišićkinih mlaćenja "trećim entitetom" kao prvorazrednom političkom batinom kojom je "dovodila u red" hrvatske političare, ne znam kako se u tu "principijelnu" priču o "jednoj i jedinoj" uklapa rehabilitacija "gandija s Pala". Vrhunac "hrabrosti" novinarke Federalne televizije uslijedio je kada je Govedaricu suočila s dilemom "gusle ili Bijelo dugme?".
Drugi događaj je Jahorinska deklaracija. Dva naizgled nepovezana događaja, susret Mladena Ivanića i Aleksandra Vučića i Jahorinsku deklaraciju, možda ipak povezuje "neka tajna veza" koja vjerojatno nije dogovorena, ali se suštinski radi o udaranju u istu tamburu, bez obzira što je Jahorinska deklaracija prije sitno šibicarenje, nego li neko smisleno djelovanje na duže staze.
Treba samo sačekati dok Bakir Izetbegović ne baci kost u obliku kakve unosne sinekure, pa da se "udružena ljevica" raspe po šavovima. Međutim, jako je bitan jedan naizgled nevažan detalj te deklaracije koji upućuje na otvoreni detant na relaciji Srbi-Bošnjaci.
Zaključak o nepristajanju na bilo kakva koaliranja s vladajućim nacionalnim strankama o kojemu se trubilo na sva zvona, nije najvažniji.
Prema mojemu mišljenju to je onaj o odustajanju "ljevice" od Republike Srpske, iako je taj proces već poodavno dovršen, međutim nikada to na ovako eksplicitan način nije prezentirano u javnosti. Među potpisnicima Jahorinske deklaracije samo su dvije osobe iz Republike Srpske: nezavisni Srđan Šušnica i Zlatiborka Popov. Srđan Puhalo, psiholog koji živi i radi u Banja Luci, također je skeptičan po ovom pitanju:
"Ni među Hrvatima ni među Srbima nemaš partiju za koju bi se moglo reći da je probosanska", izjavio je povodom potpisivanja Jahorinske deklaracije, što je jedan vid relativizacije, jer je pomalo nejasno što (i koga) gospodin Puhalo smatra probosanskim.
Ako su to SDP, DF i Građanski savez, onda je apsolutno u pravu, jer ovakvoj "ljevici" već odavno "nema tko pisati" niti u bošnjačkom korpusu, a kamo li u srpskom ili hrvatskom, osim klijentele koja je od socijaldemokracije stvorila unosan biznis. U tom smislu je vjerojatno odabrano i mjesto sastanka, Jahorina u Republici Srpskoj, po onoj staroj, "da se vlasi ne sjete".
Što hoću reći? Svjedočimo li dogovorenom odustajanju bošnjačke politike od Republike Srpske? Sudeći po rašomonu oko 9. januara, (ne)ustavnom Danu Republike Srpske, čini se da nije tako.
Međutim, slične zaključke možemo izvlačiti samo kada je riječ o principijelnim politikama, a ovdje o tome ne može biti ni govora. Treba sačekati da i to prođe, da zadime dnevno-političke petarde i da se zrak pročisti od mirisa sumpora, pa tek onda donositi zaključke.
A u zemljama bez memorije, poput BiH, odnosno onima u kojima politika ne da ne uči na vlastitim pogreškama, već se njima ponosi, to će se dogoditi onog trenutka kada komunalci počiste banjalučki Trg Krajine od slavljeničkih konfeta.
( ovaj tekst napisan je 09.01.2017. godine )
Dnevnik.ba