Došlo je vrijeme, kaže jedan srpski aforističar u jednom beogradskom dnevnom listu, da je bolje da ti slika izađe u čituljama nego na naslovnici. Nije Bakir Izetbegović u posljednje vrijeme nešto baš dobar sa Srbima i ne vjerujem da je čitao ove novine, ali, sudeći po naslovnicama Avaza, koji već danima u svojevrsnom vremeplovu podsjeća čitateljstvo na politička ubojstva koja uglavnom mrtvi akteri i ugasnuli tjednici dovode u vezu s Izetbegovićima, nema dvojbe kako bi rečeni aforizam potpisao i bošnjački član bh kolektivnog rukovodstva.
Ali, nije to jedina muka koja je pritisnula Alijina sina jedinca; Nema tomu ni petnaestak dana kako je Nezim Halilović, glasoviti, dakle, Muderis iz bajkovitog ali i kontroverznog (sarajevskog) Islamskog centra Kralj Fahd odapeo strijelu: „Proklet ću svakoga bošnjačkog političara koji odustane od revizije protiv Srbije zbog agresije i genocida“, bio je jasan i glasan potencijalni kalif s Alipašina polja, nakon što mu se učinilo kako ima stanovita kolebanja glede povratka u Haag.
Pamtite i opominjite
Slijedom čega nije teško zaključiti kako je Izetbegoviću II. lako, ili ipak makar lakše - k‘o i dosad - s ovim Radončićevim Markovim konacima. Jer, fetva je fetva! Zna to svaki musliman, a Bakir je, dakako, jedan od najvažnijih – u Bošnjaka.
I nije zato ni časa časio, već je Izetbegović mlađi sazvao svojevrsni referendum i u Vijećnicu dozvao sve odreda najznačajnije bošnjačke muževe. A baš je ta za Austrije izgrađena, a poslije ovoga rata od austrijskih novaca obnovljena, gradska kuća pravi ambijent, izvrsna scenografija za događaj nakon kojega, ‘ajde da zlorabim ovu u nas tako udomaćenu frazetinu, ništa (više) neće biti isto. Naime, na putu ka vrhu stola gdje je ovom važnom prigodom stolovao trenutačno prvi u Bošnjaka, moralo se proći pokraj spomen ploče na kojoj je uklesano: „Na ovom su mjestu srpski zločinci u noći 25/26. 08. 1992. zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo više od 2 miliona knjiga, časopisa i dokumenata. Ne zaboravite, pamtite i opominjite“.
Pod tim dojmom, a potvrđujući kako su ozbiljno shvatili opomenu s ulaza, Bakir&comp., njih pedesetak odabranih jednodušno su donijeli dva – očekuje se! – historijska zaključka: 1. Učesnici podržavaju stav agenta da su se stekli uvjeti za reviziju presude i 2. Smisao revizije je utvrđivanje istine o ulozi tadašnjeg režima Republike Srbije u sudski dokazanom zločinu nad Bošnjacima. Revizija je izraz obveze prema žrtvama genocida.
Malo je tu, već na prvi pogled, prava, a više emocija. U biti, da se pamtilo i opominjalo, ne bi Bošnjaci odluku o reviziji donijeli praktički u sudačkoj nadoknadi, kada je već propisani rok od deset godina opasno curio. Usto, problem je i ozračje, da ne velim tajming u kojem je odluka da se Haag baci na popravni donesena. Primjerice, predsjedatelj Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić je samo nekoliko dana prije no li će se dogoditi Vijećnica pohodio Beograd.
Prosvjetljenje, pa pomračenje
I tom je prigodom aktualni srbijanski premijer, a budući predsjednik njemu u čast postrojio gardu. Nije šala! Razgovor je, kao i obično u takvim ceremonijalnim prigodama, prošao u obostranom razumijevanju. A kao artiljerijska priprema ovoga Zvizdićeva prodora na bliski istok, posužila je izjava njegova partijskog šefa koji je na novinarsko pitanje ima li razlike između Vučića i Nikolića, odgovorio: „Naravno. Vučić je mlad političar koji je doživio prosvjetljenje, za Nikolića je vjerojatno kasno, njegovo srce je još uz srbovanje i vojvodovanje, uz ljude poput Krajišnika“.
A, dakako, ne treba zaboraviti niti to da je reis Husein Kavazović nedavno pozvao na svenarodni (?!) dogovor Srba i Bošnjaka. (Jebeš Hrvate, da izvinete!) Da bi, vidjeli smo, onda puknuo grom iz vedra neba. Iz, eto, Vijećnice. Je li i nakon toga Vučić (ostao) prosvijetljen, pokazat će dani pred nama.
Zasad znamo da je već sazvao svesrpsko okupljanje u Beogradu. Ali, ne pod lipom – nego u Nemanjninoj, u Vladi Srbije. Predigru je već odigrao, obznavivši kako „ovom tužbom mnogo više gubi BiH nego što bi mogla izgubiti Srbija“, pa ne treba dvojiti kako će skup svekolikoga srpstva rezultirati kolektivnim nacionalnim orgazmom.
Znakovito, nakon Vijećnice, bošnjački je (nacionalni) vrhunac i zanos kratko trajao. Kako dani odmiču, skepsa je sve veća. Štoviše, nekadašnji glasnogovornik Haaškog suda Refik Hodžić poručuje zemljacima iz New Yorka gdje direktoruje Međunarodnim centrom za tranzicijsku pravdu kako BiH mora shvatiti da je svijet umoran od inzistiranja na samo jednom izvoru legitimiteta i temelju bošnjačke politike. Najvećoj žrtvi protekloga rata, dakle. Stvar je prošlosti, drži Hodžić, priča bošnjačkih političara prema svijetu u stilu „dopustili ste da nam se ovo dogodi, sada ispunite naše uvjete“.
Zakašnjela sondaža
Revizija je, međutim, Izetbegovićev juriš u bolju prošlost. Mada, treba kazati i kako je sve više onih što tvrde da je do posljednjeg trenutka tražio izlaznu varijantu. No ubila ga je prejaka riječ. Zapravo, najava revizije dok dokraja nije sondirao teren i objektivno procijenio koliko su realne šanse da do revizije uopće dođe. Pa je onda, pokušavajući, kazao bi halah Hrvat Željko Komšić, raspodijeliti tertet odgovornosti organizirao mini-referendum u Vijećnici.
Jasno, i to što je Muderis zaprijetio fetvom, nije bez značaja. Tako je to, eto, u sekularnim državama. Zanimljivo je, međutim, da se kalif alipašinski ne laća fetve u okolnostima kada je još jedna revizija u tijeku; Ona Avazova o političkim atentatima.
Dnevnik.ba