U zemlji u kojoj Zvonko Jurišić može biti predsjednik bilo koje stranke, u kojoj onaj Željko Komšić može biti državnik, ili Jerko Ivanković Lijanović ikakav ministar, e u takvoj zemlji nikoga ne trebaju čuditi moje povijesno-znanstvene pretenzije. One će u ovom tekstu doći do svoga punog izražaja.

 

Osvrnut ću se kratko na obljetnicu stvaranja danas napokon ozloglašene zajedničke države južnoslavenskih naroda, ne libeći se – uobičajno analitički precizno i oštroumno – donijeti konačne povijesne sudove. Povod je, dakle, prisjećanje na 1. prosinca 1918. godine, dan kada je Beogradu proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. 

 

Kako je došlo do toga da Hrvatska, Slovenija, Hercegovina i Bosna budu tako ponižavajuće, na pladnju takorekuć, izručene srpskom kralju Aleksandru I Karađorđeviću? I Crna Gora također? Zar u Zagrebu nikomu nije palo na pamet da će se ta neobična zajednica lako i brzo pretvoriti u idealni poligon srpskih hegemonističkih nastojanja? Je li itko bio čuo za onih glasovitih Wilsonovih (Thomas Woodrow Wilson, predsjednik SAD-a u vrijeme Prvoga svjetskog rata) „14 točaka“ iz siječnja te iste sudbinske 1918. godine, mahom točaka koje afirmiraju ravnopravnije međunarodne odnose općenito (kroz buduću „Ligu naroda“ na primjer), ali i pravo narodâ na samoodređenje, jednako malih kao i onih velikih?  

 

Ima tih povijesnih ideja koje se ispostave kao promašene jako puno. Jugoslavenska je ideja upravo od te vrste. Nije trebalo dugo da se ona pretvori u ono što je valjda jedino i mogla biti: puki velikosrpski projekt širenja na zapad. Sve one naoko uzvišene ideje o „južnoslavenskom zajedništvu“, nacionalnoj ravnopravnosti, federalizmu i demokraciji, o tobožnjoj bratskoj ljubavi i upućenosti jednih na druge, sve se to pod udarima diktature i političkih projekcija „glavnoga“ državnog naroda srušilo kao kula od karata.

 

Nije, rekoh, trebalo dugo pa da se i glavni hrvatski zagovornici jugoslavenske ideje u nju razočaraju: Frano Supilo je još prije njezinog oživotvorenja uvidio kako će ona postati okvir za velike nagodbe srpskoga i talijanskoga imperijalizma, na račun Hrvatske naravno, te je doživio živčani slom i skončao u umobolnici 1917. godine; Ante Trumbić je već u Vidovdanskom ustavu iz 1921. godine jasno prepoznao – nasuprot federalističkim - centralističke i unitarizacijske tendencije, a pred kraj života, tamo negdje sredinom tridesetih godina, navodno je čak zažalio što se raspala Austro-Ugarska; Ivan se pak Meštrović, možda i najpoznatiji među njima, poslije Prvoga svjetskog rata u svom umjetničkom radu okrenuo religioznim motivima, a iz mnogih detalja (odbijanje dolaska u komunističku Jugoslaviju, posjet kardinalu Alojziju Stepincu, oglašenost njegovoga sina Mate kao hrvatskoga nacionaliste…) dalo bi se utemeljeno zaključiti kako se i on pokajao zbog zabluda iz mladosti.

 

Ako i možemo donekle imati razumijevanja za iluzije o toj nekakvoj Jugoslaviji, iluzije koje su prije njene realizacije mogli imati spomenuti Supilo, Trumbić ili Meštrović, sve redom veliki hrvatski umovi onoga vremena, što misliti o mnogim kasnijim supilima i trumbićima?  Jesu li oni imali pravo na pogrešku kakvu su napravili njihovi slavni predšasnici?

 

Nisu, razumije se, to valjda više nikomu ne treba naširoko objašnjavati!  Druga, komunistička Jugoslavija, formalno federalna, po granicama s kojima nikada nismo bili sretni, bila je tek „light“ verzija istoga projekta nacionalne dominacije i ekspanzije kakav je viđen i u onoj prvoj. Osim komunističke, dakle nedemokratske i anticivilizacijske njene prirode, i ovaj će vam aspekt njene nakaradnosti, tu nacionalnu neravnopravnost, mnogi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nastojati i danas relativizirati. To najčešće rade iz sebičnih razloga: u tom su projektu oni oduševljeno sudjelovali, dobro od njega živjeli, reproducirali ga, i propustili su barem u nekim njegovim prijelomnim trenutcima odabrati pravu stranu. Ako bi pljuvali po njemu, pljuvali bi ustvari po sebi, po svojim životima i biografijama.   

 

I ptice na grani znaju: u Bosni i Hercegovini živimo stvarnost koju razdiru gotovo iste dileme i prijepori kakvi su opterećivali obje Jugoslavije. Jedini tračak nade, jedino svijetlo na kraju tunela jest to da su, evo, napokon i s naše strane u njihovo razrješavanje uključeni najveći hrvatski umovi ovoga našeg vremena, od braće Lijanovića, Jerke i Mladena, preko Zvonke Jurišića i Petra Milića, do Željka Komšića „lično“. Ponavlja li nam se to povijest?