Uvijek je ugodno čuti kako i drugdje u Europi i svijetu postoje političke tendencije kakve mi ovdje u Bosni i Hercegovini poznajemo odavno, i oko kojih baš predano nastojimo evo već punih dvadeset godina. Nema nikakva razloga ne ukazati na našu posvemašnju uklopljenost u opće trendove, na našu svjetskost. Dobro je biti dio globalnih tijekova, složit ćete se.


Analitički nepristran i profesionalan kakvog me šira domaća i inozemna javnost i poznaje, ja naravno neću prešutjeti niti integracijske procese gdjegdje po svijetu, ali zato niti dobri stari separatizam – koliko ga god neki htjeli proglasiti anakronim i preživljenim – za mnoge izgleda ne gubi na privlačnosti. Kosovo prekjučer, Južni Sudan jučer, Škotska, Flandrija i Valonija možda već sutra. Kao što vidite, niz je prilično dug i bez dodavanja Republike

Srpske ili, recimo, Quebeca, i upućuje na neprolaznost takozvanih prirodnih težnji svih naroda, čak bez obzira na kontinent ili boju kože. Herceg-Bosnu namjerno nisam spomenuo iz jednostavnoga razloga što je njen – dobro, naš, ako baš hoćete – pokret za ravnopravnost danas više autonomaški nego separatistički. Barem u ovoj fazi.

Škotsku sam, u to možete biti sigurni, u svojim tekstovima već višekratno eksploatirao za svoje političke ciljeve: i ona u sastavu višenacionalne složene države, i ona bremenite povijesti, i u njoj burne rasprave o poželjnoj budućnosti, oduvijek se stoga sama nametala kao gotovo školski egzemplar u onim mojim čuvenim analagijama kojima sam tako uspješno znao uzdrmati svaku ideju nekakva integralnoga političkog bosanstva i centralizma općenito. Na prvi pogled partikularni, a opet tako univerzalni, ti moji ciljevi nisu dakle nikakav moj hir, traženje kruha preko pogače, oni, vidjeli smo, korespondiraju s ranije spomenutim svjetskim trendovima.

Kad su novine neki dan donijele vijest kako je separatizam u Škotskoj i dalje en vogue, mome zadovoljstvu, pretpostavljate, nije bilo kraja. Škotska nacionalna stranka (SNP), trenutno vladajuća u škotskom „entitetu“, najavila je održavanje referenduma o neovisnosti za jesen 2014. godine. Londonska „čaršija“, ista ona koja preko raznih svojih (ne)službenih predstavnika i emisara nama već dugo nastoji krojiti kapu, postavila se oko ovog nesumnjivo sudbonosnoga pitanja začuđujuće (nama ovdje začuđujuće, jer smo navikli na drčnost i bezobrazluk brojnih britanskih političara i diplomata) odmjereno. Ako se i poziva na višestoljetnu povijest zajedničkoga Kraljevstva, na stoljetni suživot, na međunarodno-pravni subjektivitet i slične tričarije, radi to ne postavljajući se ultimativno i ne dovodeći u pitanje (neotuđivo) pravo Škota da sami odluče o svome statusu. Plaše ih, doduše, još većom gospodarskom krizom u slučaju otcjepljenja, time, primjerice, da će Škotlanđanima trebati englesko državljanstvo kako bi se zaposlili u Londonu, povlačenjem funte i ne znam čime sve ne, ali nigdje prijetnji i mahanja silom, nigdje kvazipatriotskih preseravanja kakva slušamo u usporedivim situacijama kod nas.

Osim što je kao i drugdje, razumije se, motiviran i etnički, referendum o neovisnosti Škotske potaknut je nedvojbeno i ekonomskim razlozima. Opća gospodarska kriza, kriza institucija Europske unije, sporovi oko pozicije Velike Britanije u njoj, uvjerenje ljudi u Edinburghu i Glasgowu, ali i u Aberdeenu i Dundeeu također, da bi bolje živjeli ukoliko bi samostalno upravljali svim svojim poslovima, sve su to razlozi zbog kojih je SNP uostalom i dobio zadnje izbore i zbog kojih ustrajava na redefiniranju odnosa u Ujedinjenom Kraljevstvu. To vam je otprilike kao kad bi ljudi u Ljubuškom, Novom Travniku i Žepču, bez obzira na nacionalnost i boju kože, zaključili kako bi bolje živjeli kada bi bili u zasebnoj administrativnoj jedinici (samo za potrebe ove ad hoc usporedbe nazvat ćemo je „mostarskom“), umjesto u ovoj federalnoj, sarajevskoj.

Koliko god nam često bilo teško, i koliko god vam to zvučalo paradoksalno, žao mi nekad bude ljudi u uređenim i stabilnim državama. Sve im nekako izvjesno i predvidivo, društveni im prijepori sterilni i nepoticajni, nigdje drame, nigdje povijesnih lomova i obrata. Nijanse u zakonu o umjetnoj oplodnji, kozmetičke korekcije poreznoga sustava, nadmetanja u zaštiti prava životinja, to su u njih udarne teme, time se oni jadni sveudilj bave. Što bi oni dali za adrenalin kakav izaziva slaganje, razlaganje i preslagivanje država, borba za kolektivna a ne samo ona glupa individualna prava.

Zato u njih i jest sve tako degenerativno, a u nas sve tako žilavo i potentno.