Tomislav se Nikolić, novoizabrani predsjednik Republike Srbije, u svom nastupnom obraćanju javnosti nakon objave izbornih rezultata očekivano očitovao i o Hrvatskoj. Namjerno ili slučajno, pri tom je ovaj prisegnuti četnički vojvoda dotaknuo opće mjesto u predodžbi prosječnoga Hrvata o Srbima.


„Rođen sam u Šumadiji, i meni i mojoj obitelji Hrvatska nikada nije nanijela zlo. Nisam genetski predodređen mrziti Hrvatsku“, pomirljivo je izjavio ovaj građevinski tehničar i nesuđeni pravnik iz središnje Srbije. Nije trebalo dugo, još prije službene inauguracije, pa da nas ovaj nekadašnji direktor komunalnoga poduzeća u njegovu rodnom gradu Kragujevcu iznova razočara. U intervjuu nekim njemačkim novinama počeo/nastavio je petljati o Vukovaru, toj valjda najbolnijoj hrvatskoj rani, izazvavši (odveć blage i diplomatski blijede za moj referentni ukus) reakcije čak i SDP-ovskoga hrvatskog državnog vrha. 
  
A o kakvoj se to predodžbi prosječnoga Hrvata o Srbima radi?

To je ono (ispostavlja se hrvatski naivno) mišljenje prema kojem su za sve hrvatsko-srpske prijepore i ratove zapravo krivi ovi naši ovamo Srbi, Srbi prečani, a nikako oni „pravi“, srbijanski Srbi. Za one autohtone vojvođanske nije nikakvo čudo, rezonira uobičajno površno prosječan Hrvat, oni su stoljećima pripadali zapadnom civilizacijskom krugu, ali i pravi Šumadinac, i općenito Srbin iz duboke Srbije, onaj neki tipski „gedža s dna kace“, to je također čovjek prostodušan, miroljubiv, taj ne mrzi nikoga, gostoljubiv je i uopće dobar.
 
  
Osobno nažalost ne poznajem nijednog Šumadinca. Ono skromno iskustvo, kad sam u jesen davne 1981. godine bio na gimnazijskoj ekskurziji baš u Kragujevcu (nas su, stariji to znaju, uvijek na tim ekskurzijama vucali po mitskim mjestima tadašnje države; prije Kragujevca bili smo u Kumrovcu i Beogradu, a poslije još na Tjentištu), teško može biti podloga za konačne sudove o tamošnjem svijetu.

Sjećam se ipak živo atmosfere ondje, i s velikom sigurnošću mogu tvrditi da takvo nešto nismo tada mogli doživjeti ni u Kninu, ni u Trebinju. Proveli smo tu tek jednu noć, u nekom hotelu na periferiji grada. Slučaj je htio da se te večeri odigravala uzvratna utakmica Stuttgart - Hajduk u kupu UEFA. Prvu je utakmicu Hajduk dobio rezultatom 3:1, golovima braće Vujović. U Stuttgartu su Splićani opet dominirali, golovima Bogdanovića i Jelikića (na Bogdanovićevu asistenciju) poveli su dva razlike. Zamalo su i povećali prednost kad je Slišković prekrasnim (slobodnim) udarcom pogodio sami sastav vratnice i grede. Nakon toga su se malo opustili, pa su uporni Nijemci izjednačili. Drugi, izjednačujući gol za Stuttgart postigao je Müller, ne onaj čuveni Gerd, već Dieter, kojega je, kako vidimo, Stuttgart uzalud toga ljeta kao zvučno pojačanje doveo iz Kölna. Poslije je Hajduk prošao i Beverena, pa onda nesretno ispao od Valencije.

Elem, restoranska sala bila je prepuna, pedesetak nas i najmanje stotinu njih, Šumadinaca. Tko zna, možda je i mladi Tomislav Nikolić te večeri bio tu. Da ste vi vidjeli toga njihova navijanja za Hajduk, kakva Torcida! Bile su to prave erupcije oduševljenja kada Hajduk postigne pogodak! Kao da je igrala Crvena Zvezda ili Partizan, a ne hrvatski Hajduk. Izgledalo je to tako spontano i iskreno da nisam ni pomislio kako bi razlog mogao biti to što su u Hajduku tada igrali Zoran Simović (te večeri doduše ne) i Dušan Pešić (ušao u drugom poluvremenu) iz obližnjega Kruševca.

Moji sociološki uvidi široku popularnost stekli su upravo zbog njihove empirijske utemeljenosti i dosljednoga korištenja pripadajućega znanstvenog aparata. Stoga nisam ni tada (a još ću manje danas) brzao s donošenjem zaključaka. Jer da sam brzao, da sam recimo na temelju tog njihova navijačkoga raspoloženja sudio generalno i zauvijek, onda bih krivo pomislio da se u takvom pitomom okruženju nikako ne može (iz)roditi čovjek kakav je (bio!?) najnoviji srbijanski predsjednik, potcijenio bih dakle nacionalističku zavodljivost svih onih beogradskih inkubatora zla i velikosrpstva. Da sam, kažem, brzao u svom zaključivanju, što – poznato vam je – nikada ne činim, bio bih tada pomislio kako je naprosto nemoguće da se u ovom kraju rodio sam Ilija Garašanin, rodonačelnik ideje Velike Srbije.

Oprezan i historijski odgovoran kakav već jesam, ja sam ipak malo stao malo na loptu. Nigdje mi se nije žurilo, velikodušno sam dopustio Povijesti da mi dadne još materijala. Pojeo sam u međuvremenu još puno metaforičke (a i stvarne) pure, odgledao svojim očima cijeli taj hrvatsko-srpski rat, doživio neka dragocijena osobna iskustva, te tek onda - što induktivno, što deduktivno - razabrao i posložio sve te stvari na njihovo mjesto.


Tomislava Nikolića naravno diskreditira u popriličnoj mjeri dugogodišnja suradnja s onim umobolnikom Šešeljom, ali Hrvatska je danas u kvalitativno novoj poziciji naspram Srbije, zacijelo prvi put u svojoj povijesti, i to mora određivati njen odnos i prema Nikoliću i prema njegovoj državi. Ta pozicija izravna je posljedica činjenice da je Hrvatska onomad pobijedila – neka mi bude dopušteno malo patetike - u pravednom i obrambenom ratu. Upravo zahvaljujući toj pobjedi danas su mnogi u Srbiji odustali od mokrih garašaninovskih snova, uključujući, prema njegovu vlastitom priznanju, i samoga Nikolića.

Moguće je na njegovu pobjedu gledati i kao na povratak Srbije šovinizmu i sukobljavanjima sa susjedima, ali ne mora biti baš tako. Ako je od svojih snova odustao, makar zasada i samo formalno, nekoć ekspanzionističkim velikosrpstvom opasno inficirani Tomislav Nikolić, razumno je nadati se da je taj proces još dalje odmakao kod većine njegovih sljedbenika, i kod Šumadinaca, a bome i kod Prečana. Jest ta infekcija bila snažna, jest ona dovela do agresije, jesu zbog nje počinjeni mnogi i masovni zločini, ali – uz neizostavno insistiranje na kažnjavanju počinitelja i ispravljanju drugih nepravdi – moramo smoći snage i osokoliti one „obične“ ljude koji možda jesu dijelili srpske nacionalne zablude, ali su ih u međuvremenu postali jako svjesni. Isplatit će se dugoročno pomoći da prostodušani, miroljubivi, koji ne mrze nikoga, gostoljubivi i uopće dobri Srbijanci napokon dođu i do političkoga izražaja.


Danas s hrvatske strane ohrabrivati proces povijesnoga osvješćivanja u Srbiji nije potez nemoćne žrtve i gubitnika, nego – milost pravednoga pobjednika. To je neobično važno.