Spavao sam i s ružnijima, ali vidio sam u životu i puno ljepših, otprilike ovim riječima moj kolega obično prokomentira neumjerene pohvale ljepoti neke žene s naslovnice, neke glumice, manekenke ili pjevačice. Tako nekako bih i ja opisao tekstove profesora Mile Lasića: pisao sam i gore tekstove od njegovih, ali čitao sam i puno boljih. Opširne političke eksplikacije što ih Lasić neumorno izlaže u intervjuu prenesenom prije par dana i na portalu dnevnik.ba, samo su potvrdile taj moj stari dojam.

A Mile Lasić, nekada diplomat a danas profesor na mostarskom sveučilištu, baš voli pisati i opisivati. Uvijek to radi nadugo i naširoko, profesorski, kao da će mu nestati papira. Kad se prije nekoliko godina iznenada pojavio u medijima, niste mogli otvoriti novine, portal ili televiziju a da ne naletite na njegove dubokoumne analize prilika u Bosni Hercegovini. Pisao je i govorio uvijek kao da želi iskoristiti tih svojih neočekivanih ne-znam-koliko minuta slave. Posebno su mu bile drage paralele s Njemačkom, u kojoj je dugo živio, u početku (krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća) kao diplomat propadajuće države, zatim u veleposlanstvu nastajuće Bosne i Hercegovine, a kasnije kao nekakav neovisni intelektualac, što god to značilo. Poput svakog sociologa ili politologa, i on često mudroslovi o „društvenoj zbilji“, o različitim „narativima“ i „paradigmama“, „diskursima“ ovakvim i onakvim.

Zahvaljujući izgledu dobroćudna i bezazlena čovjeka (što on vjerojatno i jest), te javnim istupima u kojima ima za svakoga ponešto (antinacionalistička retorika draga stranomu svijetu i međunarodnim organizacijama što već desetljećima vršljaju ovuda, upozoravanje na bošnjački unitarizam za hrvatske uši, privrženost državi Bosni i Hercegovini za one bošnjačke), Mile je Lasić zacijelo stekao priličan broj poklonika. Tu je još nekoliko „općih mjesta“ kojima je lako osvojiti recimo široke sarajevske narodne mase, poput teze o podjednakoj krivnji Hrvatske i Srbije za ovdašnji rat („Bosna i Hercegovina je zadavljena putem dvostrukog udara izvana“), ili upiranja prstom u „polit-mafiju“ koja je - tvrdi Lasić - jedan od glavnih generatora političkih i međunacionalnih konflikata.

Mile Lasić generacijski spada u onaj sarajevski hrvatski intelektualni krug čiji su neformalni pripadnici prije rata proživljavali vrhunce svojih profesionalnih karijera. Veliki broj njih – prema vlastitom svjedočenju – vjeruje kako su sudjelovali u stvaranju „prosperitetnijeg života“ u Bosni i Hercegovini, u njenim „civilizacijskim iskoracima“, u „političkoj i kulturnoj emancipaciji“. Na određeni način, većina njih ostali su zarobljenici ideja i ideala toga vremena, za što ćemo velikodušno iskazati i neko malo ljudsko razumijevanje. Bili su, naime, mladi i važni, a stanovitoj nostalgiji za prohujalim vremenima svoje mladosti i važnosti malo se tko može oduprijeti. Zna tu biti i smiješnoga idolopoklonstva prema nekim onodobnim visokim dužnosnicima, s kojima su bili na „zajedničkom zadatku“ izgradnje „slobodne i ravnopravne Bosne i Hercegovine“ u tadašnjoj saveznoj državi. Mile će Lasić, tako, za Branka Mikulića - kojemu je imao „čast boraviti u njegovoj sjenci u Beogradu, vjeran kao sjenka, dakako“ - ustvrditi kako je imao „zavidnu političku pamet i čeličnu volju“ te neviđenu „organizatorsku genijalnost“. Smiješno jest, velim, danas to idolopoklonstvo, ali, priznat ćete, čak je nekako simpatično što ovaj čovjek i ne pokušava „učitati“ disidentstvo u svoju predratnu biografiju, inače neobično raširen običaj kod ovdašnjih javih osoba.

Grijeh bi bio uspoređivati Milu Lasića s onim općepoznatim hrvatskim budalašima što ne vide dalje od nosa, što su jedan oktroirani patriotizam (jugoslavenski) preko noći gotovo mehanički preslikali u drugi (bosansko-hercegovački), i ne shvaćajući kako je zakamuflirani, prikriveni unitarizam njihov zajednički nazivnik. Eno takvih u Lagumdžijinom SDP-u, u Hrvatskom narodnom vijeću, eno nekih čak u SDA-u i Stranci za BiH, koliko god vam to zvučalo nevjerojatno. Neki isti takvi će nas izgleda tek obradovati osnivanjem novih „građanskih“ stranaka.

Profesor Mile Lasić je pametniji od njih. Iako se u Beograd („glavni grad svoje zemlje“) razočarao prilično kasno, danas se manje-više na vrijeme priključio onima koji upozoravaju na unitarističku opasnost. Trebala su mu, doduše, čak dva kruga esdepeovskih izbornih i postizbornih svinjarija da to dokraja shvati, ali bolje ikad nego nikad. O tomu on, kad se dočepa papira ili mikrofona, rado raspreda, dosadnjikavo i preopširno, uvijek naravno kombinirajući to – valjda ravnoteže radi - s osudom etnonacionalističkih „narativa“ primjerice.

Kao što vidite, ima nas Hrvata u Bosni i Hercegovini raznih vrsta. Većina nas misli kako je jedino teritorijalna autonomija dovoljno snažno jamstvo za stvarnu ravnopravnost i dugoročni prosperitet najmanjega naroda u državi. Ima nešto i onih budala koje sam maloprije spomenuo, oni i ne shvaćaju o čemu se tu uopće radi. Konačno, ima i određeni broj onih, poput našega Mile, koji pogubne procese istina uočavaju, ali su mehanizmi i rješenja što ih zagovaraju (institucionalna konstitutivnost, konsocijacija), možda drugdje dobri i iskoristivi, nedovoljni u ovakvoj državi.

Ta rješenja polaze od naivne pretpostavke, da u ovoj državi ima pristojan broj onih koji s Milom Lasićom dijele oduševljenje za „bosansko-hercegovačku samobitnost“, i to upravo onakvu kakvu je on – „vjeran kao sjenka, dakako“ - otkrio osamdesetih godina prošloga stoljeća služeći uz „druga Branka“.

A nema ih, nema takvih gotovo uopće, kamoli pristojan broj. U Srba skoro nitko, a u Bošnjaka i Hrvata tek nekolicina onih kojima je ta nekakva hibridna „samobitnost“ postala predložak njihova naivno-idealističkoga bh patriotizma.

Što se ove „vrste“ Hrvata tiče, volio bih kad bi oni naučili brže prepoznavati i još brže razočaravati se u različite političke opsjenarske projekte, a ne tek onda kada ih drugi na njih upozore, poput fenomena SDP-ova „bošnjako-centričnog“ nacionalizma.