Ili su ove godine preduge, ili je moj autorski žar neugasiv, uglavnom ja ljetos nikako nisam mogao dočekati narudžbu za novi broj Godišnjaka Ogranka Matice Hrvatske Grude, onaj za 2011. godinu. Kad me lani uredništvo Godišnjaka zamolilo za neki tekst u toj periodici na koju svi mi lokalpatrioti možemo biti neizmjerno ponosni, spremno sam taj poziv prihvatio. Em Gruđanin, em sklon svakoj vrsti javne promocije umišljenih spisateljskih vrlina, em vezan za stoljetnu simboliku Matice općenito.


Nisam žalio truda: sjeo ja u auto, i pravac – Njemačka, Munchen. Napisat ću nešto kao putopis, sračunao. Ostatak priče jamačno znate: tekst objavljen u Godišnjaku za 2010. godinu doživio je – za one slabije poznavatelje moga opusa - iznenađujuće pozitivnu recepciju, naišavši tako na nepodjeljene simpatije i kod publike i kod kritike.


Nakon što je ovogodišnja narudžba napokon stigla, riješio sam ustrajati na formi koja je prošle godine polučila nezapamćen uspjeh. Opet, dakle, u auto, samo po mogućnosti nekim sasvim drugim pravcom. Ovaj put odlučio sam se za Španjolsku. Ljeto je, računam, svi idu nekamo na jug, svakako odavno želim vidjeti i Barcelonu i Madrid i štošta drugo u toj zemlji, a i vama, mojim vjernim čitateljima, moglo bi se to dopasti.

Za razliku od prošlogodišnjega odlaska na Oktoberfest kojega sam poduzeo u muškom društvu (nije to, kako ste možda bili pomislili, bilo iz straha da bi netko mogao na meni i na tom mom putovanju varirati onu poznatu izreku o razuzdano-romantičnim mjestima, onu kako je povesti vlastitu suprugu u Pariz isto kao ponijeti sa sobom u Veneciju goluba od kuće; moji razlozi su bili više financijske prirode, jer dobro je imati nekoga s kim ćeš podijeliti troškove), ovaj put je to bilo pravo obiteljsko putovanje. I ja, i supruga, i sva djeca. Kad sam, eto, već spomenuo taj „financijski aspekt“, možda je zgodna prilika da uredništvu Godišnjaka pripomenem neke stvari vezane za moje ovogodišnje putovanje. Nekima se može činiti da ovo nije pravo mjesto, usred teksta praktički, ali me strah da ću poslije zaboraviti. Recimo pola-pola mi izgleda kao poštena formula, pola troškova ja, pola uredništvo. U protivnom će ispasti da sam ja u Španjolsku išao (samo) radi svoga gušta.

U dvokoraku dosegnuti Španjolsku

Kako je nas, Bogu hvala, šestoro, morali smo unajmiti putničko kombi vozilo. Osim toga trebalo nam je i prilično prostora za svu tu opremu koju je valjalo ponijeti: šator, vreće za spavanje, kamperski stol i stolice… U grubo, ideja je bila sljedeća: u dvokoraku, uz po jedno noćenje u Italiji i Francuskoj, dosegnuti Španjolsku, odnosno Barcelonu, provesti tamo pet-šest dana, pa onda opet u sličnom ritmu natrag. Tako je nekako i bilo.
  
Inače, baš Barcelona i Španjolska ostale su mi nažao još tamo od Olimpijskih igara 1992. Ima gradova za koje čovjek unaprijed pomisli kako imaju neki neodoljivi šarm i kako ih jednom mora posjetiti. Rijetko su to glavni gradovi država, u njima je u pravilu sve veliko i široko, monumentalno, i nema one neke topline koju nude oni manji. Oduvijek sam mislio da je Barcelona upravo takva. Dodatnu vrijednost, ako to mogu tako reći, ovom gradu davalo je i to što je glavni grad španjolske pokrajine Katalonije, pokrajine koja stalno propituje granice vlastite političke autonomije, i s kojom sam – jučer za poziciju Hrvatske u bivšoj državi, danas za poziciju Hrvata u Bosni i Hercegovini - u tom smislu uvijek rado tražio sličnosti. Te 1992. godine Barcelonu nisam mogao vidjeti zbog poznatih povijesnih događaja i moje, ako ne ključne onda barem nezaobilazne uloge u njima, poslije rata uvijek je bilo nešto prešnije, ali sada me nitko nije mogao zaustaviti. Čak niti možebitno nerazumjevanje uredništva Godišnjaka za onaj maloprije spomenuti „aspekt“.

Kroz Italiju smo prošli brzo. Prvu večer smo zanoćili u Peschieri del Gardi, malenom turističkom gradiću na obali jezera Garda, nedaleko od Verone, gdje smo na obiteljskom kampiranju bili i prije pet godina. Sutradan smo već kod Brescie otišli prema jugu, i da nije bilo pogrešnoga skretanja kod Genove – zbog kojega smo se morali provesti kroz cijeli grad, izgubivši sigurno dobrih dva sata – u Francusku bismo prešli u rano poslijepodne. Osim gubitka vremena, usputna šteta bila je i to što smo Genovu vidjeli samo iz perspektive ogromne luke, duž koje vodi ta neka cesta na koju smo slučajno nabasali, i zato je onda doživjeli kao prljavu i zapuštenu a što ona možda uopće ne zaslužuje. U gradu tako slavne prošlosti, usporedive s onom venecijanskom, u čijem se zaljevu zameće ciklona o kojoj - jer ta pojava, najčešće uzrokovana „premještanjem hladne fronte“ preko Alpa prema Sredozemlju, bitno utječe na vremenske prilike i u našem Jadranu - slušamo skoro u svakoj vremenskoj prognozi, u tom dakle gradu zacijelo bi se imalo što vidjeti. Tu je rođen i Kristofor Kolumbo uostalom, moreplovac slavniji i od svoga rodnog grada, koji je, doduše pod španjolskom a ne đenoveškom zastavom, otkrio Ameriku. Po tom otkriću ga pamti Povijest, ono je razlog za desetine spomenika diljem Europe i obiju Amerika (po jedan veleban i u Barceloni i Madridu) njemu u čast, ali i za onaj čuveni vulgarno-duhoviti grafit (Kolumbo, jebem te radoznala) na nekom beogradskom zidu za američkoga bombardiranja Srbije 1999. godine, grafit u kojemu mu se upravo to otkriće nedvosmisleno zamjera. Kao podsjetnik valjda kako doista svaka medalja ima dvije strane.

Na nagovor sinova svraćamo u Monte Carlo

Reći ćete vi – daj vrati se na temu, ti i tvoje ciklone više. I Srbija. Uvijek ja tako: počnem o jednom, pa onda me odnese na nešto sasvim drugo, k'o da se zaboravim. Moj gimnazijski profesor hrvatskoga jezika, inače član prozvanoga uredništva Godišnjaka, sigurno se ne ponosi mnome.

Da je bilo po mom, mi bismo možda cijelu francusku obalu ovaj put prošli bez zaustavljanja. Međutim, kako su ona moja dvojica starijih opasno inficirani igranjem pokera na internetu, oni navalili da svratimo u Monte Carlo. I do sada sam vam se ja znao tužiti na njih dvojicu zbog različitih njihovih nepodopština, ali ovo s pokerom me stvarno ozbiljno ljuti. Sve oni meni, kao, to je bezazleno, to je samo igra, razbibriga, nije za pare nego „onako“. Dopustio sam im tek razgledavanje glavnoga casina (Monte Carlo Casino), jedne od turističkih atrakcija i kockarskih meka ovoga grada, smještena u prekrasnoj 150-godišnjoj zgradi, s još ljepšim trgom i vrtom ispred nje. Odredio sam im i skromni limit (deset eura) koji smiju prokockati, sve se potajno nadajući umnažanju. Tako to rade strogi ali pravedni očevi, pomislio sam ponosno.

Kad već nismo preskočili Francusku, e onda sam ja zapeo da sutradan (spavali smo u Mentonu, obližnjem gradiću smještenom odmah pored, ali izvan Kneževine Monaco) svratimo u grad koji je puno više podilazio mojim zatomljenim jet-setovskim pretenzijama od opisanoga stjecišta svjetskih bogatuna, porezoutajivača, hohštaplera i kockara, u Cannes naime. Zašto baš Cannes? Pa zato – oni koji me bolje poznaju i ne pitaju se zašto - što se tamo održava najvažniji europski filmski festival, a moja strast za filmskom umjetnošću, osobito za crvenim tepihom, traje i neutažena je još od onog moga znamenitog studentskog statiranja u propaloj američkoj (ili je bila britanska?) produkciji snimanoj u Trogiru osamdesetih godina prošloga stoljeća. Film Stealing Heaven (Dodirnuti nebo), tako je čini mi se glasio nevješti prijevod naslova na hrvatski) bio je nekakva kostimirana povijesna drama s radnjom smještenom u 12. stoljeće, i to baš u Francusku. Amerikanci, ili Britanci, svejedno, nemojte me sad hvatati za svaku riječ, su to snimali u koprodukciji s Jadranfilmom, a ja sam – dovožen za pristojne pare skupa s još puna dva autobusa ambicioznih statista iz studentskoga doma u Spinutu - u njoj ostvario jako zapaženu ulogu. Tada mlad, isti, ne znam, Gary Cooper, samo da nije bilo onih srednjovjekovnih prnja glavna glumica bi se sigurno bila (još više) zainteresirala za mene. Zato Cannes nisam smio zaobići: morao sam osjetiti barem djelić toga ozračja o kojem sam maštao eto od svoje rane mladosti. Provozali smo se u svojoj mobilnoj čergi, popili kavu, okupali se na pješčanoj plaži, i mogli smo krenuti dalje.


Barcelona je naravno prekrasna

Premda smo prije polaska nešto petljali po internetu, smještaj pored Barcelone nismo bili unaprijed rezervirali. Znali smo jedino da bismo htjeli ići u neko malo mjesto nedaleko od grada. Na kraju je izbor pao na Malgrat de Mar, pedesetak kilometara udaljen od Barcelone, nešto bliže gradu od razvikanoga Lloret de Mara (tu su vam sve sami „de mar“ ovaj, „de mar“ onaj) u koji ide većina naših srednjoškolskih ekskurzija. Naš kamp je bio na samoj obali. Bio je velik, ogroman čak, s puno hladovine, jedan od valjda desetine njih na cijelom tom Costa Brava potezu. Dobili smo svojih šezdeset kvadrata omeđenih živicom, i oni su idućih nekoliko dana postali naš dom i ishodište. Nije doduše sve baš krenulo najbolje. Da nije bilo supruge i onog mlađega od moje dvojice kockara, ja, smotan kakav već jesam, tehnički mislim, vjerojatno ni do dan-danas ne bih uspio razapeti taj naš šator za šestoro.

Barcelona je naravno prekrasna, ali i to vrijeme provedeno u kampu, ta atmosfera solidarnosti, upoznavanja novih ljudi, to je doista nešto posebno. Odmah pored nas su bila dva para Nizozemaca. Oni tu dolaze već desetak godina, uvijek na istu „parcelu“. Kako smo mi ipak početnici u pravom kampiranju, njihova nam je pomoć bila dragocjena: posudili su nam neke kabele za struju, lampe, savjetovali nas gdje jeftinije jesti i općenito pomagali oko raznih stvari. Jednom od njih, onom što je na prikolici sa sobom dovezao i moćnu Harley Davidson makinju (drugi je, također na prikolici, dovezao jednako moćnu Yamahu; gore u Nizozemskoj i supruge obojice imaju vlastite motocikle, samo ih nisu dovozili ovdje), sestra je udata za Hrvata, Istrijana. Bio je on kod nas u Istri, i pun je hvale za ljepote našega Jadrana.

O samoj Barceloni ne zna čovjek odakle bi počeo. Trgovi, crkve, ulice, palače, nije uzalud Barcelona četvrti grad po inozemnim turističkim posjetama u Europi, odmah iza Pariza, Londona i Rima. Ovaj grad jednostavno ima onaj neobjašnjivi šarm što sam ga spomenuo na početku teksta. Za vječno nedovršenu baziliku Sagrada Familia (Sveta Obitelj) vjerojatno ste čuli, nju obvezno morate vidjeti ako vas ikada put nanese u Barcelonu. Neobičan je to spoj različitih arhitektonskih stilova i elemenata (nastavio bih ja improvizirati o tome, ali se bojim da će moje neznanje javnosti razotkriti jedan drugi član uredništva Godišnjaka, moj gimnazijski profesor povijesti umjetnosti, pogađate), drukčija od svih crkvi koje sam do tada vidio. „Običnija“, ili bolje rečeno „klasičnija“ od nje je Katedrala Svete Eulalie na primjer, ali zato ne manje zanimljiva za vidjeti.

Naši obilasci grada obično bi počinjali tako što bismo svojim kombijem došli negdje blizu Placa Catalunya, prostranoga središnjeg trga, parkirali u nekoj podzemnoj garaži (mučeći se uvijek dok pronađemo onu u koju naš kombi zbog visine može ući), a onda odatle starim gradom prema obali i natrag. Placa Catalunya nalazi se upravo na spoju staroga i novoga dijela grada. Sa svojim izdašnim fontanama i brojnim skulpturama jedno je od omiljenijih turističkih lokacija u gradu. Dolje na obali najčešće bismo zakrenuli do kipa onog našega pretjerano radoznaloga Kolumba (ovdje ga zovu Cristofor Colom, a u Madridu, osvjedočit ćemo se kasnije, Cristobal Colon), a onda jednom od najljepših i najživopisnijih ulica, ulicom La Rambla, opet prema Placa Catalunya. Tom La Ramblom, prepunom uličnih zabavljača, kojih inače ima po cijelom starom gradu, navečer teku prave rijeke ljudi. Za nju je navodno – kasnije sam to negdje pročitao – sam Federico Garcia Lorca jednom rekao kako je to „jedina ulica na svijetu za koju bih htio da nikada ne završi“. Ima tih uličnih zabavljača po svim europskim gradovima danas, ima ih sada i po našima, čak i po malima, ali nigdje čini mi se tako puno i tako raznovrsnih kao u Barceloni. Kao da je stalno otvoreno natjecanje u originalnosti. Tako smo jednom naletjeli na skupinu pravih pravcatih opernih pjevača, koji su nasred ulice izvodili poznate arije (ne pitajte me koje, tu bih se tek teško obrukao kod svoje gimnazijske profesorice glazbene umjetnosti, lijepe i zgodne Mostarke koju smo onomad više gledali nego slušali, ako smo je ikako slušali), okupivši stotine razdraganih ljudi na „otvorenoj sceni“.  

Osim starih, mnoštvo je i novih građevina koje vrijedi vidjeti u Barceloni. Nama je posebno zanimljiv bio Torre Agbar, toranj podignut 2005. godine i visok 144 metra, naročito lijep noću, sav u bojama, jer nam je bio orijentir za smjer izlaska iz grada. Moj Mislav ga je prozvao „metak“ jer doista arhitektonski nalikuje metku sa zaobljenim vrhom.

A Camp Nou, pitate se već nestrpljivo? Ta svojevrsna „muška katedrala“, jednako kao i Santiago Bernabeu kasnije u Madridu, bila je obvezni dio programa za moje sinove. Dvojica zagriženi navijači Barcelone, jedan Real Madrida, morali smo jednostavno otići u razgledanje tih mitskih stadiona, od čega su – usput budi rečeno – ovi klubovi napravili prave „tvornice novca“: skupe ulaznice za razgledanje, dresovi, suveniri … Sreli smo za obilaska Camp Noua i neke naše ljude iz Rijeke.

U Madrid preko Zaragoze

U Madrid smo išli preko Zaragoze. Veće vukojebine, ljudi, od toga područja u kojem se - usred ničega - nalazi Zaragoza ja u životu nisam vidio! Po nekih stotinjak kilometara od Zaragoze i prema Barceloni i prema Madridu, imate osjećaj kao da ste na Mjesecu ili Marsu. Gotovo bez vegetacije, bez naselja, zemlja neke čudne boje, skoro jeza čovjeka uhvati. Najživlje su djelovali oni brojni, ogromni limeni bikovi na uzvisinama koji su nas pratili cijelom dužinom puta. Negdje između Barcelone i Zaragoze, možda malo bliže Zaragozi, znakovi uz autoput upozorili su nas da prelazimo nulti meridijan, onaj nazvan po Greenwichu. Onako na prvu pomisao, tko bi rekao da je Madrid (čak i Zaragoza) zapadnije od Londona!?

U Zaragozu smo svratili kratko, zadržali se najviše tri sata, i - oduševili se. Nije slučajno taj grad bio domaćin Svjetske izložbe 2008. godine. Koji kontrast: izrazito lijep grad – vjerojatno dodatno uređen za Expo 2008. - usred izrazito ružne pokrajine. Obišli smo središnji trg, prekrasnu baziliku Nuestra Señora del Pilar na njemu, popili kavu, osvježili se, i put pod noge.

Kao i kod Barcelone, i kod Madrida smo se smjestili u jednom malom mjestu, ovaj put dvadesetak kilometara od središta. Kako nije bilo kampova, uzeli smo sobe u nekom hotelu. Recepcionar, nogometni tip očigledno, oduševio nas je odmah time što je čuo za Hajduk Split. Pitao je naime Mislava za koga navija u Hrvatskoj, kad je za Španjolsku – šalio se neusiljeno – već sve jasno iz toga što Mislav na sebi ima friško kupljeni Barcelonin dres. Koja nesmotrenost: banuti u Madrid u dresu katalonskoga kluba.

U grad smo sutra ujutro otišli željeznicom. Netko jako zločast mogao bi mi imputirati  da sam Madrid u plan putovanja uvrstio zato što se tamo nalazi grob onog Ante Pavelića, ali to s tim nema ama baš nikakve veze. Madrid stvarno zaslužuje biti viđen.

Najprije smo obavili obilazak Santiago Bernabeua. Opet sam tamo u nekoj birtiji pored stadiona, raspitujući se za susjednim stolom nešto o prepaid karticama, naletio na Australce, neki mladi par. Kao lani u Munchenu, sjećate se. S tom razlikom da su mi na moja zapitkivanja odgovorili na tečnom – srpskom. Čuli bili nas kako razgovaramo međusobno pa pomislili da smo njihovi. Premda izgledom rasna latino ljepotica, ispostavilo se da je ona ipak Srpkinja „sa dna kace“, dok je on ustvari Španjolac, iz nekoć glavnog španjolskoga grada Toleda njegovi, a oboje žive u Australiji. Uzeli se nedavno, pa došli u potrazi za njegovim europskim korjenima. On srpski zapravo natuca, ali njen je – koliko sam ja to uopće meritoran procijeniti – sasvim pristojan. Zajebavao se ja malo, ono, kao, da smo u Australiji vjerojatno bismo se već posvađali ili potukli. Ona objeručke prihvaća šalu. Volim kad ljudi prihvaćaju šalu i na škakljive teme.

Ostatak toga dana proveli smo diveći se trgovima i ulicama Madrida, te plaza ova, te calle ona. La Plaza Mayor, La Plaza de Colon s kipom našeg znatiželjnoga prijatelja, meni možda najljepša La Puerta del Sol, zatim La Plaza de Cibeles, onda Kraljevska palača i pripadajući vrtovi, katedrala Santa María la Real de La Almudena odmah pored nje, sve smo vam to mi propješačili u jednom krugu i u jednom danu, i - pali s nogu. Za Madrid treba najmanje pet dana da biste vidjeli najvažnije znamenitosti. Možda neki drugi put, nama se sada žurilo na sjever. Navečer oko jedanaest sati stigli smo željeznicom u ono mjestašce gdje nam je ostalo vozilo i nastavili prema Bilbaou, skoro na Atlantik, u srce Baskije.

Skratit ću malo, jer meni izgleda ne bi doteklo ni stotinu stranica. Vozili smo negdje do tri iza ponoći, a onda smo na odmorištu pred samim Bilbaom spavali u našem multifunkcionalnom prometalu. U baskijskoj prijestolnici smo se zadržali pola dana, oduševljavali se upadljivom čistoćom i urednošću, sve onako uz kavu razgovarali s nekoliko ljudi o Baskiji. Posebno zanimljiv i sadržajan bio nam je razgovor s jednom sredovječnom gospođom, koja bi nam – da joj se mužu nije nekud žurilo – cijeli dan pričala o povijesti Baskije i zamršenim političkim odnosima u današnjoj Španjolskoj. Upućena neka žena s izrazitim smislom za detalje.

Bilbao smo napustili iza podne. Uz dva usputna zaustavljanja u manjim baskijskim mjestima predvečer smo prešli u Francusku. Negdje oko devet smo stigli u Lourdes, taman na večernju procesiju svetištem, pomolili se na mjestu ukazanja i nastavili dalje. Već smo bili na izmaku snage. Opet smo tu noć spavali u našoj „kući na kotačima“, sutra se onda vozili cijeli dan, pomaknuvši povratnu rutu kroz Francusku i Italiju nešto sjevernije, u Alpe, da bismo preko Grenoblea i Torina u sumrak stigli u onu našu Peschieru del Gardu koja nam je bila i prva postaja na putu. Bio je 3. kolovoza 2011., blagdan Svetoga Stipana Prvomučenika. U Gorici se upravo u to vrijeme šetalo kao La Ramblom, a ja i supruga, s našom djecom naravno, skromnom smo večerom – ovaj put konačno u pravom restoranu – obilježili ravno dvadeset godina braka.

Sutra navečer smo spavali kod kuće, u Hercegovini.