Konačno, nije sve još gotovo, za nešto manje od trideset minuta stići će i potpuni rezultati iz Bosne i Hercegovine, možda nam se najzad posreći s Hercegovcima. Netko s istančanim smislom za pravdu i „jasnoću jezika“ htio je dobaciti „i Bosancima“, međutim odustao je, shvativši kako bi to, u ovakvom trenutku, bilo suvišno cjepidlačenje


Šok i nevjerica, upravo tim riječima, upravo tim snažnim emocijama mogle bi se opisati prve reakcije političkoga Zagreba na vijesti o dotada prebrojanim glasovima na referendumu o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Nedjelja je večer dvadeset i drugoga siječnja, u Saboru je cijeli državni vrh, uključujući premijera Zorana Milanovića i predsjednika republike Ivu Josipovića, svi su htjeli nazočiti „jednom od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti“, kako ga Josipović označio u svom završnom obraćanju građanima dva dana ranije. Tu su, naravno, i oni fiškali Prodanović i Nobilo, ti omiljeni pravni zastupnici viđenijih hadezeovaca, zatim urednici svih lijevih medija, razni ulizice i čankolisci, bila bi tu valjda i Severina da joj se nisu dogodile manje komplikacije s trudnoćom o kojima je nacija tako iscrpno bila obavještavana prethodnih dana. Tu je – pitam se treba li uopće napominjati – i notorni Stipe Mesić. I iz Hercegovine je stiglo nekoliko svima poznatih sjecikesa, ne zato što se vesele EU standardima pred svojim vratima, nego zato da bi se dodvorili novoj eliti. Manje-više isto ono društvo koje je u Muzeju suvremene umjetnosti proslavilo pobjedu Kukuriku koalicije početkom prosinca prošle godine.

Nitko, ama baš nitko od njih, čak ni onaj stari lisac Budimir Lončar, koji je također tu samo smo ga zaboravili spomenuti u uvodnom dijelu, ni u snu nije mogao zamisliti kakva će se drama večeras ovdje odigrati. U isto vrijeme, u, doduše, bitno manje glamuroznom ozračju, okupilo se ovim povodom i probrano HDZ-ovsko društvo u stranačkim prostorijama na Trgu žrtava fašizma. Ne samo da su bili sami, jer sve desnije od današnjega HDZ-a bilo je protiv ulaska Hrvatske u EU i nije im padalo na pamet pridružiti se očekivanom slavlju igdje, dok sve lijevije s njima ionako ne želi imati nikakva posla, nego tu u središnjici stranke nije bilo nijednoga (svi takvi su, naime, bili deklarirani muškarci, zato pišem samo „nijednoga“, ako me je tko htio optužiti za nedostatak senzibiliteta za jednakost žena u ovom tekstu) od onih koji su javno obznanili svoju kandidaturu za predsjednika stranke na predstojećim unutarstranačkim izborima. Nije možda za našu potresnu priču o hrvatskom narodnom usudu to ključno, ali budući da se – to svi znamo - u naoko nevažnim detaljima često u životu krije objašnjenje i ključ, nalazimo potrebnim napomenuti kako je Jadranka Kosor imala broš dominantno crne boje. Zlokobne crne boje, reći ćete nakon što priču pročitate do kraja.

Većina ispitivanja javnoga mišljenja u tjednima koji su prethodili samom referendumskom izjašnjavanju građana, uvijek rađenih, prema tvrdnjama agencija koje su ih provodile, na takozvanom reprezentativnom uzorku, ukazivala je na to da oni koje učeno volimo zvati eurofilima debelo pretežu nad onima koje jednako učeno zovemo euroskepticima. Ne čudi stoga što se ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić večeras sva napirlitala, što se – sve do objave prvih uznemirujućih podataka na ogromnom Panasonic zaslonu – zavodljivo, gotovo koketno smijala i šepurila. Samouvjerena i britka na jeziku, odlučna napokon iskoristiti svoju priliku i pokazati svu raskoš svojih talenata, nakon što se na tolikim prijašnjim izborima vazda uzalud nadala postati ono što joj je tek sada uspjelo. Nimalo nalik onoj Vesni koja će još ove noći zamuckivati u telefonskim razgovorima sa svojim europskim kolegama, objašnjavajući im vjerojatne razloge propasti onoga što bismo mogli nazvati „europska agenda Hrvatske“. U komunikaciji s kolegama iz regije bezbroj puta će ponoviti „valjda“, „izgleda“, „možda“ (radi jezične raznovrsnosti dobro bi joj došla, pomislila je to ne jednom idućih dana, i njena omiljena uzrečica „dopuštam mogućnost“, no od nje je nedavno morala naprasno odustati nakon što ju je Ante Nobilo upozorio kako je baš tu sintagmu upadljivo često koristio Andrija Artuković u sudskom procesu osamdesetih godina prošloga stoljeća; mogao bi netko pomisliti da ti je to nešto obiteljski, rekao joj je prijateljski), a pred onima iz prave Europe govorit će „could be“, „peut etre“, „forse“, „vielleicht“, „tal vez“, već prema tome odakle oni dolazili ili zvali.

Međutim, sve te vražije ankete, na radost euroskeptika a žalost eurofila, pokazale su se nepouzdanima kao tumorski markeri. Dugo će poslije politički komentatori, sociolozi i psiholozi tragati za uzrocima iznenadne promjene raspoloženja javnosti. Pridružit će im se uskoro astrolozi i numerolozi sa svojim uvjerljivim teorijama. Javit će se naposljetku i svi drugi samozvani „stručnjaci“ čijoj se naknadnoj pameti u našoj javnosti često daje preveliki prostor.

Tih objašnjenja i teorija bit će raznih, i smiješnih i onih koje donekle „drže vodu“: od one da je presudan bio nastup Davida Ickea u dvije televizijske emisije „Na rubu znanosti“ unutar tjedan dana prije održavanja referenduma, nastup u kojem je ovaj neobični Englez, autor nekoliko svjetskih bestselera, govorio o različitim urotama, masonima i Trilateralnoj komisiji, smještajući i Europsku uniju u taj urotnički kontekst; zatim onih koje prevelik značaj pridaju desničarskim aktivističkim intervencijama, poput onog slogana „EU ROPE“ kojim se sugerira da bi nama Hrvatima Europska unija bila nekakav konopac oko vrata valjda; onda nekih bizarnih teorija o mističnim „znakovima“ koji su građanima (i građankama) otvorili oči; do vjerojatno najuvjerljivije, one prema kojoj je državljane Republike Hrvatske bilo naprosto nemoguće nagovoriti na pristupanje nečemu što proživljava ozbiljnu krizu.

Ima za ovakav iznenađujući i neočekivani razvoj događaja u narodnome iskustvu puno prikladnih poslovica, evo recimo ona „ne izuvaj se prije gaza“, ili „ne trči pred rudo“, ali mala je to utjeha svima onima koji su čvrsto vjerovali da je referendum puka formalnost.

Vratimo se sada u Sabor, na poprište drame. U deset sati, tri sata nakon što su zatvorena birališta u Hrvatskoj i u diplomatskim misijama u svim državama istočno od nje, dakle i u Bosni i Hercegovini, raspoloženje u okupljenom visokom društvu još uvijek je dobro, dapače jako dobro. Toči se uvozni šampanjac, nazdravlja se, daju se svečane izjave domaćim i stranim TV kućama. Birališta su, koliko ja znam, zapravo već tri sata zatvorena i u cijeloj zapadnoj Europi, osim Velike Britanije i Irske, da, i Islanda, ako gore uopće imamo veleposlanstvo.

Prema iskustvu sa zadnjih parlamentarnih izbora, u svim tim zemljama, plus sve zemlje Sjeverne i Južne Amerike, na biralištima će se pojaviti tek stotinjak revnih državljana, najviše stotinu i pedeset. Zahvaljujući novom sustavu za obradu glasova, u jedanaest sati (dvadeset tri) Državno izborno povjerenstvo objavljuje prve neslužbene podatke koji, najblaže rečeno, zvone na uzbunu. Prebrojano je preko osamdeset posto (preciznije govoreći, osamdeset i jedan posto) glasačkih listića u Republici Hrvatskoj, i bilo je odmah jasno da su sve one proklete ankete o kojima smo već govorili – obično sranje. Osim što je izlaznost bila slaba, sramotno slaba za narod koji bi se htio smatrati demokratski zrelim, broj onih koji su zaokružili „Za“ i onih koji su zaokružili „Protiv“ bio je isti „u bocu“. Jedva pedesetak više onih koji su bili za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, 50,05% : 49,95% u tom trenutku. U dvorani je nastao muk! Na premijerov mig, ministar uprave Arsen Bauk odlazi do predsjednika Državnog izbornog povjerenstva Branka Hrvatina, provjeriti da se ne radi o nekoj zabuni. Ne koliko on, Hrvatin, zna, ali poziva odmah direktora informatičke tvrtke koja je isporučila softver za obradu podataka na uredno provedenom postupku javne nabavke. Ne može nikako biti do softvera, odbacuje ovaj odmah svaku sumnju, isti taj softver korišten je na referendumima i izborima u desetak zemalja, mahom na Zapadu.

Nikom više nije do šale, nitko više ne želi davati izjave dosadnim i nestrpljivim novinarima. Uži kabinet Vlade povlači se u posebnu prostoriju razmotriti novonastalu situaciju. S njima je i predsjednik Josipović, resorni ministar Bauk te Branko Hrvatin, on po službenoj dužnosti. Što ako preostali glasovi budu slično raspoređeni, što nam je činiti? Jesu li pribrojani glasovi dijaspore, upitao je netko, Milanka Opačić, čini mi se? Australija, Oceanija i Azija, da, ustvari sve osim Bosne i Hercegovine, rezultate iz Bosne i Hercegovine imat ćemo u ponoć i trideset, pola sata nakon što obradimo sve listiće u Hrvatskoj, objasnio je Hrvatin.

Šok i nevjerica kao uređeni par idealan su kandidat i za sutrašnje naslove u dnevnim novinama. Kao što sam se dosjetio ja, dosjetit će se toga i urednik jednih od njih, i stavit će to na naslovnicu, preko cijele stranice, samo podebljano i sa svim velikim slovima: ŠOK I NEVJERICA: PROPAO REFERENDUM U HRVATSKOJ!
Kako se približavala ponoć, napetost je rasla i netko s više smisla za lirsku prozu sigurno bi rekao da je se moglo dodirnuti. Ako smo reakcije nakon objave nepotpunih podataka u jedanaest sati nadahnuto imenovali šokom i nevjericom, onda ono što je uslijedilo kada su točno u ponoć pročitani potpuni rezultati za područje Republike Hrvatske slobodno možemo nazvati - užasom. Izlaznost drsko niskih 43,76%, nečuveno u cjelokupnoj povijesti referenduma za pristupanje Europskoj uniji. Kakav smo mi to narod, s gnušanjem su pomislili zacijelo svi okupljeni na Markovu trgu večeras. A onda, nakon znakovite, kao vječnost duge stanke (to se samo tako kaže, radilo se zapravo o najviše deset  sekundi), Branko Hrvatin je s knedlom u grlu pročitao:  „ZA“ – 49,99%, „PROTIV“ – 50,01%. Izraženo u broju glasova, što je još više pojačavalo dramatičnost, razlika je bila točno stotinu šezdeset i četiri (164) glasa.

Što ću vam pričati, zanijemili su svi, ne vjerujući da je ovakvo nešto uopće moguće, da se ovakvo nešto događa Hrvatima, tom starom europskom narodu koji je oduvijek pripadao zapadnom civilizacijskom krugu. Kao što se od državnih poglavara i očekuje, Josipović i Milanović su izašli za improviziranu govornicu (s koje su mislili ushićeno objaviti bitno drugačiju vijest) i pozvali na suzdržanost i mir u ovom teškom trenutku za Hrvatsku. Konačno, nije sve još gotovo, za nešto manje od trideset minuta stići će i potpuni rezultati iz Bosne i Hercegovine, možda nam se najzad posreći s Hercegovcima. Netko s istančanim smislom za pravdu i „jasnoću jezika“ htio je dobaciti „i Bosancima“, međutim odustao je, shvativši kako bi to, u ovakvom trenutku, bilo suvišno cjepidlačenje.

Tko je Ivi Josipoviću dao moj broj mobitela, i na koji je točno način on mislio da ja mogu pomoći, niti znam sada, niti ću ikada saznati?! Je li mislio da ja mogu utjecati na biračke odbore na ona, nakon nedavnoga rezanja preostala samo dvadeset i četiri biračka mjesta u Bosni i Hercegovini, sada kad su ta birališta već odavno zatvorena a listići prebrojani, je li na pameti imao neku ideju koja bi možda priličila arhetipskom Hercegovcu, ali ne priliči njemu?  Ili je pak mislio na moje veze u Čileu i na zapadnoj obali SAD-a, gdje su birališta još otvorena, i gdje se na barem malo dostojniji način moglo utjecati na rezultate?

Brojni istraživači će se još dugo baviti ovom enigmom, koja – koje li povijesne ironije – uopće ne bi bila enigma da ja nisam iz nepoznatih razloga, možda i sasvim slučajno, da ta ironija bude čak i veća, te večeri svoj mobitel prebacio u mod „bešumno“.

Nije ovo prvi put u povijesti da su sudbonosne odluke za pojedince i narode donesene nekim glupim spletom okolnosti, na temelju nekog previda ili banalnoga nesporazuma. Mom bi skoro kao Čvrsnica (na brojnim stranim portalima koji su prenijeli ovo moje potresno svjedočenje, većina prevoditelja Čvrsnicu je „prevela“ kao Mount Everest, ne bi li ih bolje razumjeli njihovi čitatelji, što je meni u redu) velikom egu, istina, godilo da me Ivo Josipović uspio dobiti na telefon te kobne večeri, točno u 00.18.47 sati, kako sam tek sutra ujutro ustanovio pregledom propuštenih poziva, ali sudbina nije tako htjela.

 Ukoliko ovaj tekst čitate prije ponoći dvadeset i drugoga siječnja, znajte da se radi o sasvim izvjesnom scenariju. Ukoliko ga pak čitate tek nakon objave službenih rezultata referenduma, i ako se pokazalo da su Hrvati ipak većinom odabrali „ZA“, znajte da su svoje prste umiješali i Trilateralna komisija i Bilderberška skupina, a nije isključeno da su tim procesom izravno upravljali gmazoliki izvanzemaljci. Davida Ickea, našem prostom oku nevidljivi, a svemoćni.