Baš šteta. Ovo što se s HSP-om dogodilo u zadnjih nekoliko godina nanijelo je priličnu štetu onomu što smo nazivali pluralizacijom hrvatske političke scene u Bosni i Hercegovini. Nakon uloge koju je ova stranka odigrala u prošlogodišnjem formiranju vlasti u Federaciji, i jednom zadojenom demokrati poput mene dođe parafrazirati buntovničke stihove Arsena Dedića: Ako je to taj pluralizam u Hrvata, onda biram jednoumlje!

Još prije, u vrijeme kad je HDZ BiH gotovo imao monopol na zastupanje Hrvata na svim razinama vlasti, meni je bilo drago što se HSP trsi, što pokušava ponuditi kakvu-takvu alternativu. Za njih sam čak glasovao na nekima od brojnih lokalnih izbora, a sve samo da bismo dokinuli onu smiješnu totalitarističku praksu i doktrinu prema kojoj „svi smo jedna partija“. Poznajem podosta čestitih HSP-ovaca, ne mogu reći niti da njihovi opozicijski argumenti nisu često bili utemeljeni. HDZ-ova vlast znala je, naime, u svojoj monopolističkoj uljuljkanosti raditi katkad teško probavljive političke, kadrovske i gospodarske promašaje. Iz nekog razloga, međutim, HSP nikada nije uspio ostvariti značajan izborni rezultat. Čut ćete različita objašnjenja za to. Jedni će reći kako je to zbog hipoteke nekritičkoga odnosa prema NDH, drugi će uzrok vidjeti u tome što se u vodstvo stranke uvijek provlačilo previše onih koji su upravo (hinjenim) ekstremizmom htjeli „kupiti“ bolju prošlost, treći će ukazivati na anakronost pravaške ideologije općenito. Što god od navedenoga bilo posrijedi, ili taman sve pomalo, ostaje činjenica da je HSP cijelo vrijeme bio na margini političke scene u Herceg-Bosni.

A nije lako ni ugodno uvijek biti na margini, o čemu god se u životu radilo. I kod ljudi i kod stranaka, često to zna biti izvor ozbiljnih frustracija. Kod stranaka to u pravilu rezultira unutarstranačkim sukobima i podjelama, cijepanjima i razdruživanjima, svađama i optužbama za izdaju „temeljnih načela“. Odatle valjda toliko Hrvatskih stranki prava u nas: čista, čišća, najčišća, onda Starčevićeva, pa zatim sa 1861. godinom u nazivu.

HSP BiH kojega vodi zubar Zvonko Jurišić odlučio se prije otprilike godinu i pol pobjeći s te margine na najgori mogući način, ne voljom naroda u koji se kunu, nego milošću Zlatka Lagumdžije i SDP-a. O nelegalnosti i nelegitimnosti (nimalo manje važnoj najmanjem narodu u državi, vazda podložnom majorizaciji) načina prošlogodišnjega ulaska HSP-a u federalnu vladu ispisane su tisuće stranica, portali dnevnik.ba i poskok.info – da spomenem samo one najglasnije – galamili su do promuklosti, pisali su o tome mnogi javni djelatnici kojima se ne može spočitnuti ikakva bliskost HSP-ovu suparničkom taboru. Pisao sam, konačno, o tome i ja nekoliko puta, pa zato neću ovdje ponavljati ono što je jasno svakom tko ima imalo obraza. Reći ću tek ovo: ovim svojim potezom HSP je sam sebi na leđa natovario još jednu hipoteku od koje će se teško oporaviti, ikad.

Baš je šteta, kao što razočarano rekoh na početku, što je vodstvo ove stranke upropastilo jednu političku opciju koja je uz ponešto redizajna starih (državotvornih i drugih) ideja možda mogla imati određenu „prođu“ u narodu. Ostaje nam nadati se da će mladi ljudi u članstvu HSP-a, danas taoci svoga vodstva, pronaći način kako jednom ostvariti svoje legitimne želje za promjenama u društvu. Jer nama promjene trebaju, nama treba ozbiljnih i kvalitetnih stranaka, nama u politici i strankama treba puno više ljudi poštenih namjera. Pri tom se nadam kako će se napokon pojaviti malo lepršavosti i inventivnosti, malo mašte. Ima i drugih imena, ne moraju nazivi svih hrvatskih stranaka biti izvedenice imena HSP-a ili HDZ-a. Meni recimo „Forza Herceg-Bosna“ zvuči baš hrvatski.

Zvonko se Jurišić kažu, da zaključimo, dobro razumije u karijes i parodontozu. Bilo bi najbolje da se vrati poslu za koji je učio školu, i za njega, i za nas, i za „pravaštvo“.