Uz obraćanje nazočnih i prigodan program koji je pripremila prof. glazbe Vesna Kegelj, kćer ubijenog Vinka Kegelja, te njena sestra Marijana Kegelj Znahor, prof. hrvatskog jezika i književnosti, prisutni su sjetili ratne 1993. godine i prvog masovnog stradanja i stravičnog zločina nad Hrvatima sela Dusina. U programu je sudjelovala i prof. glazbe Davorka Dujmušić na klaviru te glazbenik Boris Vučić na gitari, piše Grad Busovača.
Točno prije 25 godina, 26. siječnja 1993. godine, od strane Armije BiH u selu Dusina stradalo je devet civila hrvatske nacionalnosti te jedan Srbin.
Obitelj Kegelj u samo jednom danu izgubila je pet članova obitelji (Draženko Kegelj, Mladen Kegelj (ubijen i mučen u seoskom Mejtefu), Niko Kegelj, Stipo Kegelj, Vinko Kegelj). Uz spomenute, na Dusini su ubijeni i mučeni Pero Ljubičić, Augustin Radoš, Franjo Rajić, Zvonko Rajić i Vojo Stanišić.
Zvonku Rajiću je nakon ubijanja izvađeno i srce. Akcijom je zapovijedao Šerif Patkovićza kojeg je Željka Rajić (supruga Zvonka Rajića) kao svjedokinja u Haagu kazala kako se „hvalio da joj je osobno ubio muža“. Tijela ubijenih Hrvata su pokopana 3. veljače 1993. na groblju u Busovači.
Podsjetimo, u petak, na samu 25. obljetnicu zločina, na spomen obilježju Dusina slavljena je misa zadušnica koju je predvodio vikar župe sv. Ante Padovanskog u Busovači fra Josip Mihael Matijanić uz koncelebraciju don Vlatka Rosića, ravnatelja KŠC-a sv. Pavao u Zenici.
Marijana Kegelj: Bolno suočenje s istinom
Za mene je rat neobjašnjiva pojava o kojoj nikad nisam razmišljala. Vjerovala sam da se ratne strahote mogu samo gledati u filmovima. A ne događati se običnim ljudima.
Sjećam se 26. siječnja 1993. godine. Onako nespremna za razgovor o ratu postala sam njegov sudionik. U ranim jutarnjim satima, pod okriljem magle u naše selo upali su nepoznati vojnici, odveli su moga tatu i sve muškarce, a nas su zatvorili u podrum. Sjedeći u mračnom podrumu, sklapala sam oči u nadi da je sve samo san, u nadi da se ti vojnici više nikad neće vratiti. Ali oni krici koji su se čuli u daljini bili su sve bliži i jasniji.
Odveli su nas na relej kao živi štit i ponovno nas vratili derući se na nas da smo za sve mi krivi. Naredili su nam da se spremimo i da idemo u glavni štab Lašva kamo su, kako oni kažu, odvedeni i moj tata i moji rođaci i moji prijatelji i da ćemo se svi zajedno vratiti kućama.
Moj brat nije mogao ići pa smo nas četvero ostali u kući moga strica, u kući bez prozora, u kući bez vrata.
Sati su prolazili, mi smo sjedili ne osjećajući ni glad ni žeđ. Približavala se noć. Najbolnija. Noć koja je trajala beskrajno za vječito pamćenje.
Slušam lavež pasa, jeza me prolazi, u tami se osjeti zlo. Iščekujemo povratak tate, svojih rođaka, prijatelja. I sama ne znam otkud, ali novi dan je osvanuo a njih nije bilo.
I tako šest dugih, dugih i tmurnih dana čekali smo njihov povratak. Kada više nije bilo nade da će se vratiti, otišli smo i mi. Rat je bjesnio i uništavao sve pred sobom. Mnogi nevini ljudi gubili su svoje živote, ostavljali svoje domove. Kružio je crni oblak zla.
“Oni se više nikada neće vratiti”
Prvi put u životu susrela sam se s lošom stranom života, onom bezgraničnom, gdje boli kraja nema. Suočila sam se s istinom koju sam doživjela, ali u koju ni danas ne vjerujem. I dok slušam svoje prijatelje kako pričaju o očevima, pitam se, Bože, zašto baš ja?
Dnevnik.ba