Šesnaest mjeseci nakon što je otišao u ISIL-ov kalifat u Siriji, vjerujući u priče o idealnom životu u potpuno vjerskom okruženju, Hilmi se vratio nazad na Balkan, razočaran onime što je tamo vidio.
”Tamo nije bilo ničega, nema struje, nemaš knjigu, nemaš internet, ništa”, rekao je Hilmi Balkanskoj istraživačkoj mreži.
”Imao sam kod sebe 400 eura koji su brzo potrošeni na hranu i osnovne potrepštine. Prijavio sam se u mekteb (ured) za bolesne, gdje sam dobivao 50 dolara mjesečno. Moja supruga je pomagala starijim ženama, pa su joj one nekad davale skromnu nadoknadu. A ja sam ludio sve vrijeme i gledao kako da spasim obitelj i pobjegnem odatle”, sjeća se Hilmi.
”Evo vidi”, nastavlja otvarajući svoj laptop i pokazujući video-snimku. ”Tu nema prirode, nema trave, sve uvelo, napušteno; vidi ove tobože ovce kako su mršave… sve što smo mogli raditi je prošetati malo okolo”, kaže Hilmi, a onda pokazuje i fotografije svoje obitelji i prijatelja. Neki od njih nisu nikada uspjeli pobjeći iz Sirije.
Hilmi, koji uz bosanskohercegovačko ima i crnogorsko državljanstvo, samo je jedan od stotina ljudi koji su se vratili u zemlje regije nakon što su neko vrijeme proveli u ratnim zonama Sirije i Iraka. Mnogima od njih ISIS nije bio ono što su očekivali.
Iako danas mnogi od njih tvrde da u Siriju nisu odlazili kako bi ratovali, države u regiji ih tretiraju kao teroriste. Hilmi je cijeli život bio vjernik, a kad je čuo za Islamsku državu, otišao je tamo. Hilmijeva destinacija bila je provincija Alepo, gdje je već živio njegov prijatelj iz Podgorice. On ga je uvjerio da u kalifatu ništa ne nedostaje, da su borbe daleko od mjesta gdje oni žive i da Hilmi i njegova obitelj mogu biti njegovi gosti.
”Moj plan je bio da odem i provjerim, i ako bi zaista bilo tako, da se nakon nekoliko tjedana vratim u zemlju, prodam kuću i zastalno se preselim u Siriju”, kaže Hilmi.
Ali kada je stigao u Siriju u veljači 2015. godine, sačekale su ga loše vijesti: njegov prijatelj je poginuo u borbama kod Kobanija. Kako su se borbe oko Kobanija intenzivirale, tzv. Islamska država uvela je izvanredno stanje, oduzela putovnice svim strancima i obavijestila ih da ne mogu napustiti kalifat jer je ”savršeno društvo već stiglo”.
Jedan Bošnjak koji je također živio u kalifatu jamčio je za Hilmija i njegovu obitelj, pa su prebačeni u kuću zajedno s još nekim izbjeglicama iz Kobanija. Nekoliko mjeseci kasnije, Hilmi je dobio ruinirano imanje na periferiji grada Al-Baba, gdje su on i njegova obitelj živjeli više od godinu dana. Hilmi kaže da je u Siriji sreo mnogo ljudi s Balkana.
Bosanaca/Bošnjaka najviše
”Došlo je puno naših ljudi, Bosanaca najviše, bilo ih je iz Srbije, iz Crne Gore. Ali bilo je svakakvih. Bilo je pravih vjernika i dobrih ljudi, ali i kriminalaca koji su bježali od zakona. Gledao sam neke kako snimaju video-klipove, poziraju s oružjem”, rekao je Hilmi.
Kako su se napadi intenzivirali, tako se i situacija u gradu brzo promijenila. Mjesto je postalo neprepoznatljivo – ulice su bile prazne, zgrade uništene, a mnogo ljudi je poginulo.
”Jednostavno si bespomoćan, odeš u podrum ili ispod stepenica, zagrliš dijete i moliš Boga da te spasi”, kaže Hilmi.
Kada je shvatio da je razočaran kalifatom Islamske države, pokušao je pobjeći. Uspio je stići do granice s Turskom, ali ga turska granična policija nije pustila da prođe. Onda je pronašao Sirijca koji se ponudio da mu pomogne pobjeći u Tursku za 1.500 dolara.
”Uspio sam se čuti sa svojima kući i rekao im da prodaju sve što imam u stanu, tepih, bojler, stol… i da mi šalju novac”, prisjeća se Hilmi.
Kako bi pobjegao s teritorija koji je kontrolirao ISIL, Hilmi je morao prijeći preko minskog polja i ograde s bodljikavom žicom. Uspio je preživjeti zahvaljujući lokalnom vodiču. Međutim, kada je ušao u Tursku, bio je uhićen i proveo je dva i pol mjeseca u pritvoru za izbjeglice iz Sirije i Iraka.
”Iz jednoga zatvora sam prešao u drugi, i tad mi je samo jedna misao bila u glavi – što napravih svom djetetu”, sjeća se Hilmi.
Turske vlasti su ponudile ili da ga pošalju nazad u njegovu zemlju ili da ode u neku od država koja je voljna primiti ga. Hilmi je odlučio vratii se kući u BiH, gdje je ubrzo bio uhićen zbog optužbi za terorizam.
Plaćenici
Hilmi je, barem tako tvrdi, jedan od onih koji su u Siriju otišli iz vjerskih razloga. No, kako je ispričao, mnogi Balkanci su tamo išli zbog novca. To su mahom bili ljudi koji su iskustvo stekli u ratovima devedesetih, a tamo su odlazili kako bi radili kao ISIS-ovi plaćenici.
”Neka oni pričaju o Bogu i hurijama (djevice s kojima pravednici uživaju u raju) drugima. Ja znam da meni Bog nikada neće reći da ubijem drugo živo biće zbog njega”, rekao je za BIRN Fisnik, borac iz Makedonije.
”Da se ne lažemo, mene zanima novac. Bio sam u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, radio sam oružane pljačke po Zapadu, bio sam u zatvorima”, dodaje Fisnik. Živio je u Srbiji, Makedoniji, Crnog Gori, Turskoj i Njemačkoj, što mu je pomoglo da stupi u kontakt s onima koji šalju ljude na bliskoistočna ratišta.
”Naši ljudi lako se povežu po džamijama u Europi i znaju tko je kakav i za što može poslužiti”, kaže Fisnik.
U ljeto 2014. Fisnik se pridružio Al Nusri zajedno s prijateljima s Balkana i Kavkaza koji su živjeli u Njemačkoj i Austriji. Tvrdi da mu je obećano 2.000 dolara mjesečno plus ono što mu dopuste da uzme na terenu nakon borbi.
”Basarova vojska je bila lošeg morala i slabe motivacije, tako da smo par puta imali znatne uspjehe oko Alepa u uništavanju utvrđenja i čulo se za nas”, sjeća se Fisnik.
Dodaje da je brutalnost koju je viđao u Siriji daleko ekstremnija od svega što je vidio tijekom ratova na Balkanu.
”Gledao sam poslije druge bitke kako (Assadovim zarobljenim) vojnicima kidaju glave. Bilo je grozno u početku jer to nisam gledao ni u Jugoslaviji. Poslije se navikneš i na to”, kaže Fisnik.
Poslije dva mjeseca u Al Nusri, Fisniku je njegov lokalni zapovjednik rekao da će se on i njegova jedinica pridružiti ISIS-u.
”Nas nije briga za prisegu dok god nas taj plaća. U međuvremenu se jedinica obnavlja novim plaćenicima među kojima ima čak i kršćana kojima je stalo do adrenalina i brze zarade. Čak i nakon povratka s linije, stalno se išlo u nekakve racije i pretrese, obični ljudi su sumnjičeni da su ili špijuni, ili da piju alkohol, ili da su narkomani. To je bio odličan izgovor nekima da iz zabave muče ljude, pljačkaju, pale, siluju”, objašnjava Fisnik.
Švercanje umjetnina
No, Fisnik priča da je najveći novac zaradio u švercanju umjetnina do turske granice.
”To su bile statue i razne stvari koje su oni navodno uništavali pred kamerama”.
Kad mu se promijenio zapovjednik, od njega se počelo zahtijevati da ubija civile.
”Makar znam da ako sam došao zbog para, da nisam došao klati nevine ljude”, tvrdi Fisnik.
Ipak, kako bi uopće mogao napustiti Islamsku državu i vratiti se kući, Fisnik je morao ubiti petero ”špijuna” među kojima su bile i dvije žene.
”Alternativa je bila da naše glave završe na trgu umjesto njihovih”, zaključuje islamist.
Dnevnik.ba